Nedavno sam od jedne djevojke čula ideju kako bi bilo dobro kada bi mogla uveče kada dođe kući da ošarafi glavu i da je ujutru, prije odlaska na posao, opet zašarafi. Bilo bi jednostavno kada bismo u svom mentalnom sklopu imali prekidač uključi /isključi. Kada bismo imali mogućnost da isključimo naš mozak koji ima tendenciju da pretražuje prošlost, ili nagađa o budućnosti, mogli bismo da budemo prisutni u realnosti koja je samo sada, ovdje.
Samo danas je 18. decembar 2013. god, dok mi zanemarujemo sadašnjost, plutajući između prošlosti i budućnosti. Prisutni smo samo kada nas zadesi snažan doživljaj ljepote ili iznenadna životna opasnost.
Kao da smo osuđeni da živimo život u kome vrijeme teče, a mi smo van njega. Sinoć je bio divan pun mijesec, a mnogi od nas nisu ni primijetili mirnu noć jer su razmišljali o poslu, novcu, ili nečemu drugom. Spremni smo da istrpimo da razgovaramo sa prijateljima, a misli nam se spotiču o unutrašnje dijaloge sa nekim potpuno drugim ljudima. Um je prepun asocijacija i kao da pravi kovitlac sopstvenih stvarnih i nestvarnih događaja.
Ako ne razvijemo spretnost da pratimo svoj misaoni tok i svjesnost da razvijamo svoja unutrašnja stanja, možemo zapasti u opasnost da našim životom dominiraju emocije i egoistične želje. Takva unutrašnja stanja ometaju tok misli, čineći akcije haotičnim. Neko ko bi jednog trenutka slušao muziku, drugog trenutka bi čitao knjigu, a u sljedećem trenutku krenuo na trčanje, nije u stanju da radi sa zadovoljstvom, njegove radnje su slabo usmjerene i koncentrisane. Razlozi za takav mentalni nered se kriju u disfunkcionalnim osjećanjima, u bijesu, depresiji, anksioznosti. Navedene disfunkcionalne emocije utiču da naše misli, djelujući na pad koncentracije i pažnje. Ako nismo u stanju da se usresredimo na neki cilj, počinjemo da mislimo o sebi kao osobi slabog karaktera koja nije u stanju da rukuje sopstvenim životom.
Znak slabe volje nije samo nemogućnost usmjeravanja pažnje, već i nemogućnost deusmjeravanja pažnje. Na primjer, mnogi ambiciozni ljudi opsesivno se usmjeravaju na neki posao i nisu spremni da stanu. Često je takva opsesiva usresređenost znak izbjegavanja suočavanja sa sobom. Pretjerana ambicioznost koja usrećuje osobu i njegov mir nakon nekog vremena uzima svoj danak iscrpljujući je, slabljeći njenu pažnju i koncentraciju. Čovjek najbolje radi kada njegova koncentracija ima svoje uporište u unutrašnjem miru, a za to je potrebno biti spreman za pogled unutra, usresrediti se na svoje misli.
Postajemo društvo u kome čovjek sve više postaje rob spoljašnjih mjerila. Na cijeni su postignuća, uspjeh, ostvarenja, a čovjek postaje nemoćan, izgara, troši se među svim tim idejama, informacijama, te mogućim i nemogućim izborima.
U svakom od nas se nalazi konstruktivni i destruktivni potencijal. Ovaj prvi nas inspiriše, pokreće, dok nas destruktivni destabilizuje, otežava i komplikuje život. Načinom razmišljanja možemo hraniti svoje konstruktivne i destruktivne potencijale, no na nama je da shvatimo šta nam čini dobro, a šta loše.
Neke misli u glavi stvaraju olakšanje, dok neke donose težinu i nemir. Važno je da budemo u kontaktu sa svojim mislima, jer možemo da modifikujemo sopstveni način razmišljanja. Prateći svoj misaoni tok čovjek ima potencijal da odabere misli „koje mu čine dobro“, te iz tog dobrog i racionalnog unutrašnjeg konteksta naše djelovanje prema spolja može postati kvalitetno i koncentrisano.
(Izvor:Žena Sam Ja)
