San omogućava ljudskom organizmu da se oporavi od dnevnih događaja, regenerišući potencijale. Potreba za spavanjem ima svoje korijene u drevnom ritmu planete, te je stoga duboko ukorijenjena u našem genetskom kodu. Kada poremetimo prirodu, dinamiku dana i noći iz bilo kog razloga, makar on bio i prijatne prirode, uživajući u nečemu rizikjemo da pokrenemo čitav niz problema.
Prisustvo sna u značajnoj mjeri obnavlja naše resurse za sve aktivnosti koje obavljamo tokom dana, utiče na učenje, sposobnosti koncentracije i pamćenja, fizičku izdržljivost, zdravlje i bezbijednost. No, nedostatak sna ipak najviše utiče na psihološko funkcionisanje. Nesanica čini da se osjećamo razdražljivo, neraspoloženo, pa nije ni čudo da hronični poremećaj funkcije sna predstavlja jedan od okidača za depresiju.
Nesanica se ponekad javi iznenada, neočekivano. Desi se neki događaj, ili iščekujemo nešto od sjutrašnjeg dana, očekuje nas ispit na fakultetu, važan poslovni sastanak, itd i zbog toga ne prespavate cijelu noć. Većina ljudi je sklona da doživljava frustraciju i uznemirenost zbog loše prespavane noći, pa tokom nastupajućeg dana pokušavaju na razne načine da nadoknade manjkavost sna. Zbog loše prespavane noći idu u krevet ranije, uzmu neko piće ili lijek prije spavanja ili duže spavaju tokom sljedećeg dana, što ne doprinosi dobrim rezultatima. Odlazak u krevet bez akumulirane potrebe za snom prouzrokuje nov problem, opet nemanje potrebe da se zaspi, što inicira zurenje u plafon, te dodatno uznemirenje zbog iscrpljujućih misli, što čovjeka uvodi u začaran krug.
Ako niste znali, mozak brzo povezuje određene spoljašnje stimuluse, te u prethodno navedenoj situacij, bez vaše „dozvole“ i znanja, spavaća soba postaje impuls za nesanicu. Neki od vas će, vjerujem, prepoznati situaciju kada osjećaju umor, skloni su da se uspavaju u fotelji ispred televizora i odu u sobu da se odmore, a vaš mozak pređe u stanje budnosti. Tada vaš um zaposjeda bujica misli, od pitanja šta se sada sa mnom dešava, do računanja koliko vam je još vremena ostalo da spavate kako bi bili sposobni da izdržite sjutrašnji naporan dan.
Bez obzira koliko malo spavate, ukoliko se zbog svojih noćnih navika ne osjećate slabo i neraspoloženo tokom dana, vi nemate nesanicu. Oni koji se teško uspavljuju ili bude, a nemaju nesanicu, pate od poremećaja faze sna. U ovom slučaju ljudi pokušavaju da zaspe u pogrešno vrijeme. Ovo je češći slučaj kod adolesacenata i studenata koji do kasnih noćnih sati ostaju budni.
Hronična nesanica približno nakon pet nedelja uslovljava pojavu depresije. Stručnjaci koji se bave mentalnim zdravljem su skloni tvdnjama da liječenje nesanice može spriječiti prvu epizodu depresije ili bar učiniti da depresija ne postane hronična.
Koliko smo mi sami odgovorni za pojavu psihopatoloških fenomena, neuroza, ili onih struktuiranih i težih poremećaja, i koliko pripisujemo spoljašnjem faktoru svoju nemoć da spriječimo neželjeno ponašanje?
To ćemo saznati kada uočimo slijed stvari, kako od jednog “običnog” problema, gubitka posla, raskida emotivne veze, nezadovoljstva uslovima života itd, zamijenimo aktivnosti vezane za noć i dan, upadajući u vrtlog poremećenog funkcionisanja, neprirodnog režima koji nas vremenom vodi u nesanicu, a potom u depresiju.
Osobe koje ne posjeduju valjane kapacite da prepoznaju svoj problem, da ga izoluju kako bi ga riješile, bivaju okupirane datim problemom, što se kroz kratko vrijeme odražava na funkcije spavanja. Kako bi naš mozak bio manje aktivan dok spavamo, valja u budnom stanju naći što veći broj mogućih rješenja datog problema, te analizirajući rješenja uočavati prednosti i nedostatke svakog pojedinačnog i, na kraju, na osnovu izvršenih analiza izvršiti opredjeljenje za najbolje moguće rešenje.
Dakle, u velikom broju slučajeva sami sebi smo najveći neprijatelj kada se radi o nesanici. Svojim ponašanjem mi je još više podstičemo.
(Izvor:Žena Sam Ja)
