Beživotno tijelo mlade žene izvađeno je iz Sene i po običaju koji je bio aktuelan tih godina (sedamdesete i osamdesete godine 19. vijeka) izloženo je u gradskoj mrtvačnici u nadi da će je neko identifikovati. Tu ju je vidio patolog koji je, zaintrigiran neobičnim izrazom njenog lica, a naročito osmjehom, od modelara tražio da napravi gipsani kalup oblika njenog lica.
Modelar je masku postavio ispred svoje radionice na obali Sene i ubrzo su Parižani počeli da naručuju replike. Njeno lice je počelo da krasi sve više domova, postalo inspiracija za umjetnike, pisce i pjesnike poput Nabokova, Rilkea, Kamija i Anais Nin, a dame su sve više oponašale njen izgled i izraz.
Jedan drugi slučaj davljenja, iz 1955. godine, osigurao je, međutim, mjesto zagonetnog lica u medicinskoj istoriji. Lutkar Asmund Lerdal je 1955. godine spasao život svog sina tako što mu je, nakon izvlačenja beživotnog tijela iz vode, "poljupcem života" pročistio disajne puteve.
On je u to vrijeme bio uspješni norveški proizvođač igračaka, koji se specijalizovao za pravljenje dječjih lutaka i automobila od mekane plastike. Nekoliko godina kasnije došli su mu sa molbom da napravi pomagalo za vježbanje novonastale tehnike kardiopulmonalne reanimacije (KPR), kombinacije grudnih kompresija i "poljupca života" koja može da spasi život pacijentu čije je srce stalo.
Ubrzo je napravio tijelo lutke koja simulira beživotnog pacijenta, a želeći da izgleda što manje zastrašujuće, dao joj je žensko lice, ali ne bilo koje. Asmund se sjetio maske sa zida svojih bake i deke, koja ga je opčinjavala kao dječaka. Radilo se o "djevojci iz Sene".
Lutka je nazvana "Spasite Eni", a kako su na njoj milioni učili KPR tehniku, ona se popularno naziva i najljubljenijim licem svih vremena. (Blic)