Svaka bolnica u Srbiji zaražena je bolestima naših naravi i našeg zdravstvenog sistema - hronično neljubaznih sestara i ljekara, akutno nekorektnog odnosa prema pacijentima, virusom dugih redova i beskrajnog čekanja, epidemijom zakazivanja preko veze i ulaženja preko reda, itd. Ali je u “Tiršovoj” toga ipak tako malo da se čovjek osjeća kao da je u nekoj drugoj, zapadnijoj i bogatijoj zemlji.
Gledajući njegu koju je naša beba imala, ljudi su nas često pitali ko nam je bio veza. Niko. Nije bilo potrebe “potezati” kumu, strica kardiologove bratanice, tetku šogora doktorove žene, komšiju koji ujutru šeta pekinezera sa pudlicom glavne sestre. Kada su utvrdili da je Sofija počela da posustaje, u roku od sedam dana razmotrili su njen slučaj na ljekarskoj komisiji i zakazali operaciju. Ni da smo ostali u Engleskoj ne bismo brže došli na red. Možda smo imali sreće, kako se to kaže. Ali u šok sobi je sa Sofijom posle operacije bilo troje novorođenčadi, donijetih takoreći iz majčinih utroba pravo na operacioni sto. Dakle, rekao bih da se tu djeca operišu na vrijeme.
Ova država i ovaj zdravstveni sistem ogrezli su u korupciji. A ipak, u “Tiršovoj” nam niko ništa nije tražio. A nije baš da nisam pitao. Dan uoči operacije, na obaveznom predoperativnom razgovoru sa kardiohirurgom, pitao sam dr Hercoga, nasamo, šta mu i koliko treba. Bio sam spreman, tada, da mu platim šta god poželi. “Ja sam dijete socijalizma", odgovorio mi je, “ja imam i više nego što mi treba”.
Pomalo je takijeh junaka. Izračunao sam da je u karijeri spasao nekoliko hiljada djece, srpske, bošnjačke, crnogorske, mađarske, bosanske i hercegovačke. Drugim riječima, u bilo kojoj grupi od par stotina ljudi, sva je prilika, biće i neko koga je on operisao. Dr Hercog ide u pozorište, a u publici sjedi desetak onih koji, da nije njega, nikada ne bi doživjeli tu premijeru. Kada je Marakana puna, kuca više od stotinu njegovih srca.
Dr Hercog nije jedini ljekar u “Tiršovoj” koji se i dalje seća Hipokratove zakletve. Mnogi roditelji odu sa kardiologije i ne znajući koliko je dragocjen rad anesteziologa poput dr Vučićevića, koji je našu Sofiju uvodio 90 minuta u anesteziju kako bi se što više smanjio rizik od oštećenja vitalnih organa i funkcija. Bez dijagnostičara kao što je naš Voja Parezanović ili Ida Jovanović i drugi, nikada ne bismo saznali zbog čega je našoj bebi loše. Bez dr Dučića, Hercegovca, blage dr Tanje i “stroge” dr Irene, glavne sestre Eme i mnogih drugih, ne bismo prošli kroz sve ovo samo sa jednim malim ožiljkom na Sofijinom i našim srcima.
Opčinjeni Farmama i Sulejmanima, takvim ljudima u ovom društvu ne poklanjamo gotovo nikakvu pažnju. A morali bismo, ako ne zbog njih samih, a ono da bi nam se djeca sutra bavila medicinom, a ne turbo-folkom.
U najkraćem, u “Tiršovoj” se liječe naše bebe i kad bi i taj kamen zemlje Srbije bio razrušen, onda zaista ne bih vjerovao u to da je moguće izgraditi ovu zemlju i društvo, i gledao bih samo kako da ponovo, ovog puta zauvijek, odemo odavde. Srećom, nije tako, i zbog takvih ljudi smo još uvijek tu.
Zabluda je da u “Tiršovoj” liječe samo djecu. Liječe i nas, roditelje i građane ove zemlje. Liječe nas od uvjerenja da u Srbiji postoji samo apatija, neznanje, inercija i ijenjost, i vraćaju veru u ljudskost i stručnost. Da “Tiršove” nema, trebalo bi je izmisliti.
A da bi ona opstala, potrebno je u nju ulagati. Ja ću, kao njihov vječiti dužnik, od svake plate jedan mali dio uplaćivati na žiro-račun klinike. Ako bi svaki roditelj čije su dijete izliječili uradio isto, “Tiršova” bi cvjetala. Kao i uvijek, možemo čekati da neko drugi nešto uradi umjesto nas, ili možemo napraviti mali napor da zajedno održavamo i izgrađujemo ono vrijedno što imamo u našem društvu. Tri klika na sajtu klinike može biti dovoljno da se spase nečije srce.
(Izvor:B92)
