Salvador Kabanjas imao je svijet pod nogama do 25. januara 2010. godine, a sada nema ništa osim život koji gradi od početka.
Kabanjas je bio ikona paragvajskog i južnoameričkog fudbala, dvostruki najbolji strijelac Kopa Libertadores, standardni reprezentativac, kada ga je poznati meksički narkobos Hoze Balderas Garza upucao u glavu...
Čudom je preživio, čak je i uspio da se vrati fudbalu, iako ljekari nisu uspjeli da mu izvade metak iz glave, smatrajući da bi uklanjanje bilo previše rizično...
Ali, ovo nije priča o njegovom povratku, već o propasti koja je uslijedila, a do koje su ga doveli oni kojima je najviše vjerovao - njegova, sada već bivša supruga i menadžer.
I nekada velika fudbalska zvijezda, mladić koji je bio blizu prelaska u Mančester junajted, za život zarađuje prodavajući hljeb u rodnom gradiću Itagui, 30 kilometara udaljenom od Asunsiona. Hljeb koji prave njegovi roditelji...
Život kao bajka
Kabanjas je bio superzvijezda meksičke Amerike, do te kobne januarske noći 2010. Bio je zvijezda paragvajske reprezentacija koja se prošetala južnoameričkim kvalifikacijama za Mundijal u Južnoj Africi, i jedan od najvažnijih igrača tima koji je vodio Tata Martino, aktuelni trener Barselone.
"Nekoliko dana prije pucnjave, potpisao sam predugovor sa menadžerskom agencijom i dobio 1,7 miliona eura kao avans prije transfera u Evropu. Menadžer mi je rekao da idem u Mančester junajted, a Amerika mi je udvostručila zaradu i dala dva stana - jedan u Meksiko sitiju, a drugi u ljetovalištu Kankun. Moj život je bio bajka", priča Salvador.
Prevara
Nakon što je čudom ostao živ, kada se probudio iz kome i oporavio shvatio je da je ostao bez ičega - njegova supruga Marija Lorhija prepisala je svu nepokretnu imovinu na sebe, račune prebacila na svoje ime, uz, kako kaže Salvador, pomoć menadžera i advokata.
"Otiskom mog prsta, koji su uzeli dok sam bio u nesvjesnom stanju, uzeli su mi sve što sam stvorio. Ali, ja ću nastaviti pravnu bitku iako nemam ničiju pomoć", kaže on.
Marija Lorhija sada živi u kući čija se vrijednost procjenjuje na pet miliona dolara, sa njihovo dvoje djece Džejmsom (13) i Ivonom (9).
"Miran sam, jer znam da moja djeca imaju sve. Za njih sam se borio kroz život i bolje ja da patim ja nego oni", kaže Salvador.
Fudbaler i pekar
Salvador se, nakon nesreće, vratio fudbalu, počeo da igra za klub „12. oktobar“ iz Itague, koji se tada takmičio u trećoj paragvajskoj ligi, a njegovim dolaskom prešao je put do elitnog ranga. Kabanjas je igrao povremeno, uz specijalno odobrenje ljekara, koji su mu savjetovali da ne udara loptu glavom, s obzirom na to da se u njoj još nalazi metak koji je ispalio meksički narkobos.
Ali, nema novca u paragvajskom fudbalu, tako da Salvador svako jutro ustaje u četiri sata, pomaže roditeljima da spreme hljeb i raznosi ga po gradu...
"Ljudi me prepoznaju, pričamo o fudbalu najčešće. Ja sam zahvalan Bogu što sam još živ i želim da nastavim da se borim. Uživam u ovome što radim, iako trenutno nemam mnogo, osim roditelja i ove pekare", kaže Kabanjas.
Zaboravljen i sam
Iako je od nekadašnjeg kluba Amerike dobio obećanje da će mu pomoći da se izvuče iz teške finansijske situacije, pomoć nije stigla. Nema pomoći ni od paragvajskog fudbalskog saveza, i pored kultnog statusa u reprezentaciji.
"Izgleda da znaju za mene samo kada sam im potreban", kaže Kabanjas.
Zvali su ga Debeljuco
Koliko je Kabanjas bio cijenjen u Južnoj Americi govori i to da su ga brazilski mediji označili svojveremeno kao najboljeg i najopasnijeg igrača paragvajske selekcije, i dali mu nadimak u brazilskom stilu – Gordinjo, u prevodu debeljuco...
"Igrao sam za Ameriku protiv Flamenga na Marakani i dao tri gola. Nedugo nakon toga, Paragvaj je igrao protiv Brazila i u nekim novinama je osvanuo naslov: “Čuvajte se Gordinja”. Bilo je jako simpatično, niko me tako nije zvao", sjeća se Kabanjas.
Bio je dva puta najbolji strijelac Kopa Libertadores, a 2007. godine izabran je za najboljeg fudbalera u Južnoj Americi.
Prije i poslije njega nagradu su osvajali Nejmar, Rikelme, Veron, Tevez, Kafu...
(Vijesti.me)
