Postao je glavno odredište zapadnih turista, ali i bogatih Azijata koji žele da otkriju njegove skrivene tajne. I ne samo to. Žele da otkriju nešto novo i egzotično, a češka prijestonica za mnoge još uvijek to jeste. Iako moram priznati da sam u Pragu boravila davnih godina, kada smo mi iz ondašnje Jugoslavije živjeli bolje od ostatka socijalističkog lagera, prijateljice su mi govorile, pošto su čule da idem u Prag, kako treba da se radujem zato što se vraćam gradu koji sam nekada mnogo voljela i koji dobro poznajem. E tu se krio moj glavni problem.

Bojala sam se da se suočim sa gradom svoje mladosti. Nekada tih i zapušten, Prag je u socijalizmu skrivao svoje tajne. I tada je bio čaroban. Prisjetila sam se Pražana koji su živjeli svoje male živote onako kako su najbolje znali i umjeli i onoliko koliko su imali. Ali, bilo je u tom ondašnjem gradu neke melanholične ljepote. Živjelo se sporije. Kulturni život je bio bogat i nekada. Kad se samo sjetim divnih koncerata klasične muzike koje sam tada slušala, prizovem u sjećanje neka druga, ljepša vremena.

Ne znam zašto, ali čudan je taj optimizam pamćenja. Stara vremena su nam uvijek ljepša. Očekivala sam da će moj susret sa sadašnjicom u tom divnom gradu biti mnogo bolniji. Ali, nije. Prag zaista i izgleda drugačije. Nije izgubio ništa od svoje ljepote. Možda se treba malo više potruditi, pa otkriti ona skrivena mjesta na koja izlaze samo Pražani.

Da bi se do takvih mjesta stiglo, mora se zaći malo van centra grada. Neću namjerno nabrajati o kojim mjestima je riječ jer najljepše je kad svoju sentimentalnu mapu Praga napravite sami.

(B92)