Sve je počelo u poslovnoj prostoriji u suterenu jedne poslovne zgrade u Sankt Augustinu, gradiću pored Bona. Prijem posjetilaca se odavno odvija negdje drugde, sprat više, u reprezentativnom foajeu sa mekim plavim tepihom, vitražima i mozaicima. Danas se u prvoj poslovnoj prostoriji banke Štajler gaje petunije. U uglu prostorije je stari klavir. Tapete su počele da se ljušte sa zidova. Taj stil odgovara istini, jer na svijetu ne postoji druga banka koju vodi društvo zavjetovano na siromaštvo.
Štajler banka pruža usluge privatnim licima i radi kao direktna banka. Prije 50 godina ju je osnovao katolički misionarski red koji postoji u 70 zemalja širom svijeta. Uz štednu knjižicu ide čista i dobra savjest: dobit ulagača od kamate se automatski pretvara u dobrovoljne priloge. A dobit banke se koristi za finansiranje međunarodnih projekata pomoći. „'Pošteni trgovac' je za nas veoma važna tema“, kaže direktor banke Norbert Volf. Posledica za štediše: „Kod nas nema nikakvih reklamnih akcija – baš ako što naši agenti ne dobijaju specijalne bonuse za uspješno sklapanje ugovora.“
Štajler banka je osnovana 1964. godine, usred njemačkog privrednog čuda. Još i prije toga se Štajlerov red bavio finansijskim poslovanjem i zajmovima sakupljao novac za svoje misije širom svijeta. Ali, tek početkom šezdesetih godina, njemački Zakon o kreditiranju se promijenio, pa je poslovanje reda sa zemaljskim kapitalom prestalo da funkcioniše kao vjerski zadatak i pretvorilo se u krajnje svjetovni finansijski posao - ber u očima bankarske inspekcije.
Za vrijeme finansijske krize, mnogi ljudi su izgubili povjerenje u klasične banke, objašnjava Volf. „Godine 2008. primijetili smo da su ulagači počeli da traže nekoga ko će razborito da postupa sa njihovim novcem.“ To je bilo vrijeme najvećeg prosperiteta ova banke u njenoj istoriji.
Otada ta banka dobija 1.000 do 1.200 novih štediša godišnje. Oni koji u nju ulažu svoj novac su najčešće stari između 50 i 60 godina i već imaju za sobom prvu veliku investiciju - kupovinu nekretnine i sklopljeno životno osiguranje. Samo 20 odsto štediša Štajler banke su mlađi od 40 godina. U početku su štedne knjižice dijeljene poštom, a berzanski tiker je praćen zajednički na nekom od prvih ekrana sa javnim teletekstom. Danas je najnoviji proizvod ove banke moderna porodica fondova: „Štajler fer i održivi fond.“ On se sastoji od dvije mogućnosti ulaganja: akcionog fonda sa relativno špekulativnim papirima (postoji od 2008), i penzijskog fonda sa konzervativnim vrijednostima (od 2012).
Preduzeća koja učestvuju u tim fondovima moraju da ispunjavaju određene etičke kriterijume, a njih određuje posebna agencija za rejting. U pitanju je 100 ekoloških i 100 socijalnih kriterijuma. „U to spadaju i aktivnosti firme na planu spajanja porodice i posla“, kaže Norbert Vulf, „baš kao i na planu trošenja resursa poput vode iili energije.“
To dobro zvuči. Ali, šta to konkretno znači? Za kozmetičke firme, na primjer – da nemaju proizvode nastale uz pomoć eksperimenata na životinjama. Firme generalno ne smiju da imaju veze sa proizvodnjom oružja. Ali ni sa proklamovanjem abortusa i promovisanjem pornografije. Takođe ne smiju imati ništa sa duvanom, alkoholom, drogama. Sve je „čisto“ – bar teoretski.
Čisto etičko investiranje nije moguće
Ali, na svijetu gotovo da nema firme koja zadovoljava sve te kriterijuma, priznaje Volf: „Ne bismo daleko stigli kada bismo u prvom planu uvijek držali tako apsolutistički način razmišljanja. Tada ne bismo više mogli da investiramo.“ Zato se Štajler banka ograničava na relativno posmatranje: „Za nas dolaze u obzir samo oni koncepti u kojima je održivost u određenom odnosu sa drugim faktorima – odlučili smo se da investiramo samo u najbolje predstavnike pojedinih branši.“ A u takve spadaju i firme kao što su Loreal ili Danone. „Kada kažemo da je bicikl bolji za životnu sredinu od automobila, tu nema šta mnogo da se diskutuje“, kaže Volf, „ali mogli bismo postaviti i pitanje: koliko proizvodnja jednog bicikla štedi resurse u odnosu na proizvodnju automobila? Moglo bi da se desi da se u proizvodnji bicikala sa resursima postupa više rasipnički nego u proizvodnji automobila“.
Ovakvi odgovori neće zadovoljiti sve one koji bi željeli da otvore račun u Štajler banci. Teorija i praksa nisu uvijek u harmoniji - pa i hrišćanske banke mogu sebi da dozvole relativno gledanje na stvari.
