Iako je Riči umro prije dvije godine, njegova kćerka Sju Riči-Bereni želi da ispriča "neispričanu" priču o njemu - "anđelu ponora", s obzirom na to da on sam nikada nije želio da se hvali koliko je ljudi spasio,prenose Nezavisne novine.

Ona kaže da je njen otac bio jedan nevjerovatan džentlmen, koji se svojevremeno namjerno preselio u kuću u blizini ove samoubilačke stijene, kako bi nastavio s misijom spasavanja tuđih života.

"Sjećam se da bi svako jutro, kada se probudi, prvo pogledao kroz prozor da li nekoga ima na stijeni. Ukoliko bi vidio da neko stoji, on bi lagano odšetao do njega, te s prijateljskim stavom pitao: 'Mogu li vam nekako pomoći'", prisjeća se Sju Riči-Bereni.

Iako ovo nekima zvuči isuviše jednostavno, njegov pristup bi skoro uvijek uspijevao. Svaku osobu koju je odvratio od samoubistva pozivao bi kući na čaj ili, kako bi on govorio, "šoljicu razgovora", a nerijetko bi ih poslužio i ručkom.

"Iako nismo ni svjesni, tako je malo potrebno kako bismo spasili nekog drugog. Uvijek mi je govorio da nikada ne smijemo potcijeniti moć tople riječi i osmijeha", prisjeća se njegova kćerka.

Ona kaže da je potencijalnim samoubicama uvijek nudio alternativu, govoreći im da nije sve tako kako im se trenutno čini. Uvijek im je prilazio na jedan prijateljski način, uz ogroman osmijeh. Onda bi ih pozvao na razgovor, gdje bi mu se oni izjadali, a zatim otišli kući.

Riči je nekada služio u Kraljevskoj australijskoj mornarici, da bi godine nakon rata proveo radeći kao agent osiguravajućih kuća. Godine 1964. preselio se u kuću na Old Saut Roudu, koja je u neposrednoj blizini stravične stijene. Sa spasavanjem prvih samoubica počeo je neposredno nakon preseljenja. O tome je i sam svojevremeno pričao:

"U tom kraju sam bio relativno kratko kada sam primijetio da veliki broj ljudi dolazi tu, jedno vrijeme stoji na stijeni, a zatim jednostavno nestanu u ponoru. Kasnije sam shvatio da im moram prići i pričom ih odvratiti od crnih misli".