Priznajem da sam takmičarski nastrojena, možda i previše. Upravo sam u životu sve posmatrala na taj način, pa i roditeljstvo. Još od škole sam se ponašala na taj način i uvijek sam težila da budem najbolja u svemu.

Posljednji ispit na kome sam pala, polagala sam sa 13 godina, bio je to test iz hemije. Ali i to je zapravo bilo takmičenje jer smo se međusobno dogovarali da dajemo što smješnije odgovore.

Psiholizi kažu da žene kao što sam ja ulaze u probleme još u trudnoći jer tada nailaze na poteškoće koje ne mogu same da prevaziđu.

U 33. godini sam se udala i u jednom trenutku suprug i ja smo riješili da je došlo vrijeme da osnujemo porodicu. Imala sam sreće, pa sam maltene odmah ostala u drugom stanju, čak je i trudnoća prošla bez većih poteškoća. Međutim, problemi su počeli da se nižu već kod porođaja.

Sve sam uradila kako je trebalo, čak sam i pohađala otmene školice za roditelje i zaista sam dosta istraživala i čitala.

Željela sam da se porađam u bazenu i provjeravala sam koja porodilišta imaju tu opciju. Dobro sam se informisala i pripremila i na kraju sam na porođaj pošla sa stavom: “Šta bi uopšte moglo da pođe pogrešno?”

Naravno, mnogo toga. Ispostavilo se da ima mekonijuma u mojoj plodovoj vodi, što je značilo da je beba u nevolji.

Zbog roga su ljekari bili prinuđeni da ubrzaju porođaj. Iako sam bila žustri protivnik epidurala, u jednom trenutku sam ih preklinjala da mi daju anesteziju kako bi mi makar malo olakšali bolove.

Ipak, stvari su se još više zakomplikovale i morali su da me porode carskim rezom.

Dogodilo se sve ono o čemu nijesam razmišljala i što nikako nijesam željela, niti planirala. Ipak, ta muka mi uopšte nije bila važna kada sam ugledala svog predivnog sina.

Kod kuće nijesam željela da se previše odmaram, već sam sa ranom od carskog reza kuvala, spremala, igrala se sa svojom bebom i gostila sve one koji su nam dolazili u posjetu kako bi upoznali novog člana naše porodice.

Svi su nam se divili kako smo divna i skladna porodica i kako smo suprug i ja divni i opušteni roditelji. Govorila sam im da je dojenje nešto predivno i kako sam blagoslovena što svom sinu mogu da podarim svoje mlijeko.

Ali nije bilo tako. Moj sin zapravo uopšte nije dobijao mlijeko, a ja to nijesam shvatala.

O dojenju sam, kao i o svemu ostalom učila iz knjiga i djelovalao mi je kao nešto što nikako ne može biti tako teško. Ispostavilo se da svoje dijete nijrsam pravilno dojila, a kada je babica došla da nas posjeti nakon pet dana shvatila je da je moja beba izgubila 25 odsto od svoje težine.

Doveli smo ga u bolnicu u kritičnom stanju sa neonatalnom hipernatremijom zbog čega mu je život bio ugrožen. Ovo stanje može dovesti i do otkazivanja bubrega pa čak i smrti.

Doktorka koja ga je pregledala kazala nam je da je on najtanja beba koju je vidjela izvan Afrike.

Iako nam je djelovalo da je Vilijam dosta mršav, kako smo i suprug i ja takmičarski nastrojeni i nijesmo sebe smatrali „paranoičnim roditeljima” odbijali smo da ranije dođemo kod ljekara.

Dopustili su mi da ostanem sa njim u bolnici tokom osam dana. Za to vrijeme mučila sam sebe pitanjima “Šta ako...”.

Po prvi put u životu, samo sam postojala, nijrsam željela da se takmičim. Ovdje više nije bilo nagrade, petica, boljeg radnog mjesta, povećanja plate...Radilo se o životu mog djeteta koje sam ja nesvjesno ugrozila. 

Shvatila sam da sam pala na najvažnije ispitu, i to me je jako boljelo. Čak ni nakon onako teškog porođaja nijesam naučila da postoje neke stvari na koje prosto nemamo uticaj, koje ne možemo kontrolisati.

Te strašne dane pamtiću do kraja života.

Šest mjeseci kasnije, kontrola je pokazala da je kod Vilijama nema nikakvih posljedica po zdravlje.

Svi su mi govorili da će me materinstvo promijeniti, ali nijsam očekivala da će me učiniti nesposobnom. Mislila sam da će ljubav i stpljenje biti sasvim dovoljni da me učine savršenom majkom.

(Prva.rs)