Znam da su mi rekli da je djevojka koja ispušta neljudske, životinjske krike opsednuta demonom.

Isto tako znam da to nije mogao da bude napad epilepsije, kao što sam prvo u sebi pokušala da racionalizujem. Nije mogla ni da odglumi, jer nema te glumice koja može tako da iskrivi vilicu i izbaci oči. Nema te glumice koja bi se svojevoljno zaletjela u zid, kao da je vuče naka nevidljiva sila. Ali da počnemo od početka.

Sve se desilo prije nekoliko mjeseci u jednom beogradskom manastiru, u kom, kažu sveštenici, ovo uopšte nije rijetkost. Kao neko ko ne vjeruje u Boga, slučajno sam se tu zatekla jer me je mama zamolila da joj pravim društvo. I sve je djelovalo sasvim normalno. Pop je pjevao nešto meni sasvim nerazumljivo, a vjernici su pokorno slušali, spuštenih glava, tu i tamo se prekrstivši ili bacajući prekorni pogled na nekoga ko se usudi da se zakašlje. A onda sam iza sebe čula to.

Kažem "to", jer žena ne bi mogla da ispusti takav krik. Ne bi mogao ni muškarac. Urlik, kakav nijesam čula ni na filmu, prokuljao je manastirom. Svi su se okrenuli, i vidjeli nisku, mršavu djevojku ni po čemu posebnu, kako stoji i drhti. A onda je ponovo pustila zvuk, neprirodan za ljudsko biće. I zajedno sa urlikom, lice je krenulo da joj se krivi - oči kao da su izašle iz svog ležišta, a usta su se razjapila i iskrivila.

Nije bilo kao na filmu - nije se vidjela nikakva mračna sjenka oko nje, svijeće se nijesu pogasile i oči joj nijesu postale crne.

Međutim, i bez svega toga, svakom normalnom bi bilo jasno da je ovo sve, samo ne normalno.

Ispale su mi stvari koje sam držala iz ruku. Neki ljudi su krenuli da vrište, a svi su se pomjerili. Sveštenik je prestao da pjeva. Na trenutak je zavladao muk, dok je ta sitna djevojka stajala vodeći bitku sama sa sobom. Mučeći se.

A onda je nasrnula na sveštenika, sa licem punim bijesa i ispruženim rukama ka njegovom licu. E tada se desilo neštio kao na filmu - sveštenik je iščupao veliki krst koji je stajao pored, i stavio ga ispred sebe. To ju je zaustavilo!

"Sjedi dolje", razderao se mladi sveštenik na djevojku, a glas je krenuo da odzvanja po crkvi. Nevjerovatno, ali poslušala ga je. Kao pokošena, pala je na pod. Otjerao ju je u ćošak, a ona je umjesto nadljudskih krikova počela da ispušta nešto što nevjerovatno podsjeća na režanje. Ako postoji pogled mržnje, onda je to ono što se moglo vidjeti u njenom očima. Bila je potpuno mokra od znoja, ali nije prestajala da reži.

Zatim nam je svima rečeno da pjevamo crkevene pjesme! Obične, crkvene pjesme. Vjernici su, predvođeni sveštenikom, to i uradili, ali jadna djevojka je samo nastavila da reži i previja se. Sigurna sam da niko od prisutnih nikada neće zaboraviti osjećaj straha i žaljenja u tom trenutku.

Ipak, sveštenik ju je na kraju izbacio iz crkve. Izašla je bijesna.

Sitna djevojka iz manastira viđena je poslije toga još jednom u lokalnoj crkvi, i tada je ponovo imala isti "napad" prilikom čitanja molitve. Ovog puta ju je neka sila navela da se zaleti u zid, a zatim ponovo na sveštenika.

Poslije toga je više niko nikada nije vidio, iako je godinama prije toga dolazila u istu crkvu. Jedni kažu da je preminula, drugi da je završila u mentalnoj instituciji. Bilo kako bilo, sveštenik kaže da demon iz nje sigurno nije izašao.

(24sata.rs)