Sveti Vasilije rođen je u selu Mrkonjić u Popovom polju 28. decembra 1610. godine od roditelja Petra i Anastasije Jovanović. Na rođenu je dobio ime Stojan. Iako su bili siromašni, Jovanovići su važili za pobožnu porodicu koja redovno posJećuje sva bogosluženja.

Kao mladić, Sveti Vasilije je boravio u manastiru Vavedenje Presvete Bogorodice u Zavali, jer se tada obrazovanje moglo steći samo u manastirima. Pošto mu se dopao život u manastiru, odlučio je da se zamonaši. Međutim, pošto je još bio mlad, predložili su mu da preispita svoju odluku.

Iz manastira Zavala odlazi u manastir Tvrdoš, gdje je odlučio da se zamonaši. Na monašenju je dobio ime Vasilije, po uzoru na Svetog Vasilija Velikog.

Ubrzo posle monašenja odlazi u Crnu Goru kod cetinjskog mitropolita Mardarija, međutim, ubrzo je došlo do sukoba zbog koga je Vasilije morao da napusti Cetinje.

Naime, Papa je poslao jezuite u ove krajeve da iskoriste teško stanje u narodu kako bi ih preobratili sa pravoslavlja u rimokatoličku vjeru. Vasilije je prepoznao opasnost koja vreba od jezuitskih sveštenika i uporno ukazivao na to mitropolitu Mardariju, ali ovaj nije želio da se suprotstavlja rimskim izaslanicima.

Zbog borbe protiv unijata, mladi monah Vasilije postao je cijenjen u narodu, a mitropolit Mardarije je odlučio da ga protjera sa Cetinja. Narod se protivio ovakvoj odluci, ali Vasilije nije želio da nastavlja sukob u Crkvi, te je odlučio da se dobrovoljno vrati u Tvrdoš.

Odlučio je da obilazi hercegovačka sela i pomaže ljudima koji su tada živjeli teško pod turskim ropstvom, a zbog njegovog načina života mnogi su ga tada poredili sa Svetim Savom.

Ubrzo je pao u nemilost Turaka, pa je morao da bježi u Rusiju. Pošto je proveo neko vrijeme tamo, vratio se u Tvrdoš sa dosta hrane i novca, koji je uspio da skupi, a zatim ga podijelio sa narodom po Hercegovini. Potom odlazi na Svetu Goru gdje provodi godinu dana kako bi se dodatno obrazovao i produhovio.

Po povratku sa Svete Gore, Vasilije je postavljen za mitropolita onogoškog, sa sjedištem u Onogoštu (Nikšić). U to vrijeme Turci su počeli još više da muče i pljačkaju  narod, te je Vasilije je morao da se skloni i pod planinom Zagaračom napravio je keliju gdje je živio i molio se.

Predloženo mu je bilo da se prebaci u manastir Ostrog, koji je bio dobro utvrđen i sklonjen daleko od puta, kako Turci ne bi mogli da upadnu. Pošto je konačno dočekao da u miru vodi svoju mitropoliju, uspio je da proširi bratstvo manastira Ostrog i obnovi nekoliko crkava.

Upokojio se 1671. godine u svojoj keliji iznad ostroške isposnice. Iz stijene pored koje se upokojio, kasnije je izrasla jedna vinova doza, iako u stijeni nema ni malo zemlje.

Ubrzo posle njegove smrti, ljudi su počeli da dolaze na njegov grob kako bi se iscijelili i našli utjehu. Bio je smatran za svetitelja još tokom života, a kako je vrijeme odmicalo posle njegove smrti, kult je sve više i više jačao.

Iako se sveci ne porede, Sveti Vasilije Ostroški se smatra za jednog od najvećih svetitelja u SPC, jer njegove mošti obilaze hiljade vjernika svakodnevno, a svakog 12.maja manastir Ostrog bude premali da primi sve vjernike koji dođu na poklonjenje.

Nekoliko narodnih vjerovanja vezano je za ovog svetitelja, a možda i najzastupljenije jeste da Sveti Vasilije Ostroški svake noći ustaje iz kovčega i šeta po stijenama.

U prilog tome ide i činjenica da su tokom godina i vjekova mnogi sveštenici svjedočili kako ujutru vunene čarape na nogama Svetitelja budu pocijepane, iako su uveče obučene čitave.

Zbog toga, svako ko dolazi na poklonjenje u Ostrog obavezno nosi jedan par vunenih, bijelih čarapa.

Izvor:Telegraf.rs