Za razliku od predsjednika Srbije, Tomislava Nikolića, koji je, po saznanjima beogradskog dnevnog lista Danas, odbio poziv da 11. jula 2015. posjeti Bosnu i Hercegovinu kako bi prisustvovao obilježavanju dvije decenije genocida u Srebrenici, predsjednici Crne Gore, Hrvatske i Slovenije Filip Vujanović, Kolinda Grabar-Kitarović i Borut Pahor već su potvrdili da će prisustvovati ovogodišnjoj komemoraciji u Memorijalnom centru Potočari.

"U Srebrenicu ove godine idem sa istim osjećanjem koje sam imao i 2010, kada sam posjetio Potočare: sa velikim žaljenjem i tugom jer se krajem XX vijeka u Evropi dogodio takav strašan zločin. Istovremeno, odlazim sa osjećanjem dubokog poštovanja prema svim nevino stradalim žrtvama srebreničkog genocida. Ovo govorim ne samo kao predsjednik Crne Gore nego i kao čovjek koji se nada i vjeruje da se ono što se dogodilo u Srebrenici neće ponoviti. Nikome i nikada!", kaže u intervjuu za "Dane" predsjednik Crne Gore, Filip Vujanović.

Za razliku od nekih crnogorskih opozicionih partija, zvanična Crna Gora nema dilemu: u Srebrenici se u julu 1995. dogodio – genocid?

Naravno da nemam dilemu. Stav zvanične Crne Gore po tom pitanju identičan je stavu Savjeta Evrope, koji 11. jul obilježava kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici.

Može li, šta mislite, sjenku na Vašu posjetu Bosni i Hercegovini baciti nedavna međudržavna rasprava oko problema Sutorine?

Vjerujem da je na to pitanje stavljena tačka i da su naše dvije države dobile šansu da svoje međusobne odnose vrate na nivo na kome su oni bili sve do nepotrebnog problematizovanja pitanja Sutorine. Bosna i Hercegovina i Crna Gora do tada su imale zaista izvanredne odnose u svim oblastima i bile primjer na Balkanu.

I, šta se dogodilo?

Komisije naše dvije države nekoliko prethodnih godina na veoma pažljiv i ozbiljan način utvrđivale su međudržavnu granicu, da bi se onda, u procesu očekivane ratifikacije tog ugovora, u Parlamentarnoj skupštini BiH pojavila Rezolucija o Sutorini, koju smo protumačili kao pretenziju prema dijelu naše teritorije. Crna Gora je na takvu inicijativu reagovala primjereno: odložen je potpis na ukaz o imenovanju ambasadora Crne Gore u Sarajevu; istovremeno, BiH je povukla svog diplomatskog predstavnika iz Podgorice. Na kraju, pošto Rezolucija o Sutorini nije dobila podršku u Parlamentarnoj skupštini BiH, na epizodu koja je predstavljala opterećenje naših do tada izvanrednih odnosa, stavljena je tačka.

Na sastanku lidera Brdo Brijuni procesa, predsjednik Austrije, Hajnc Fišer, dao je inicijativu da se na Konferenciji u Beču 27. avgusta potpiše sporazum o državnoj granici Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Ovu inicijativu smo prihvatili i predsjedavajući Predsjedništva BiH Mladen Ivanić i ja, a sve u uvjerenju da se do predstojeće konferencije mogu obezbijediti uslovi za potpis ovog sporazuma.

Znači li to da su i Vaši lični odnosi i sa članom Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem popravljeni?

Sve što se dogodilo po tom pitanju, doživljavam, kažem, kao epizodu koju bi trebalo arhivirati. U tom smislu, siguran sam da ću i sa gospodinom Izetbegovićem i sa ostalim članovima Predsjedništva BiH nastaviti da afirmišem bliske odnose naše dvije države.

Inače, moji lični odnosi sa gospodinom Izetbegovićem nikada nijesu bili poremećeni.

Govoreći i o problemu Sutorine, predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović rekao je nedavno kako ima utisak da na velikodržavne projekte na Balkanu još nije stavljena tačka. Vi tako ne mislite?

Države zapadnog Balkana moraju da intenziviraju bilateralnu i regionalnu saradnju i to na osnovama punog partnerstva, dobrosusjedskih odnosa i poštovanja teritorijalnog integriteta svake od država. Crna Gora pokazuje da su joj u tom smislu namjere i iskrene i otvorene, što potvrđuje i činjenica da ćemo uskoro imati potpisan ugovor o granici sa Kosovom; crnogorska granica sa Albanijom je utvrđena; veoma brzo će biti nastavljena procedura ratifikacije granice sa BiH…

Šta je sa Hrvatskom sa kojom postoji problem Prevlake?

Sa Hrvatskom imamo dogovor da pitanje Prevlake riješimo pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Budući da je saglasnost obje države preduslov da takav postupak uopšte bude pokrenut, Crna Gora i Hrvatska veoma predano rade na zajedničkom prijedlogu sporazuma o povjeravanju spora sudu, što je uslov da sudski proces počne. Podrazumijeva se da će odluka suda, ma kakva ona bila, biti obavezujuća za obje države.

A Srbija? Hoće li tu biti sporenja, s obzirom na to da je Crna Gora još 2008. priznala nezavisnost Kosova?

Suguran sam da uprkos činjenici koju navodite, prilikom utvrđivanja granice sa Srbijom neće biti nikakvih problema.

Kao predsjednik Republike, veoma često govorite o potrebi ulaska Crne Gore u NATO. Da li je jedan od razloga i ono što ste spomenuli na početku – stavljanje tačke na eventualne teritorijalne pretenzije u odnosu na Crnu Goru?

Članstvo Crne Gore u NATO-u naš je strateški interes. Ono bi našu zemlju - inače, jedinu državu na obali Mediterana koja je izvan te vojne alijanse - dodatno ojačalo, kako u bezbjednosnom, tako i u političkom i u ekonomskom smislu. Da i ne govorim o tome koliko bi to uticalo na stabilnost zapadnog Balkana. Siguran sam da će sva tri spomenuta aspekta – crnogorski, regionalni i NATO – biti uvaženi kada se krajem 2015. bude donosila odluka o tome da se Crnoj Gori uputi poziv za članstvo.

Vjerujete da će se to i dogoditi?

Vjerujem. Tim prije što znam da je sa svih najznačajnijih zapadnih vojnih adresa Crna Gora već dobila procjene da su njene vojne i bezbjednosne reforme na nivou NATO-standarda.

Zar i uoči prošlogodišnjeg samita NATO-a u Velsu nije izražavana slična nada? Međutim, sve što je Crna Gora tada dobila bio je takozvani poseban status: obećanje da poziv neće morati da čeka do narednog samita, već bi, rečeno je, Podgorici on mogao biti uručen do kraja 2015.

Ako je, kako ste i sami rekli, u Kardifu 2014. dobijen taj poseban status, onda bi on morao da podrazumijeva i poseban vid uvažavanja Crne Gore od NATO-a. Što to konkretno znači? Prvi put u istoriji, otvorena je mogućnost da poziv za članstvo nekoj zemlji bude upućen u periodu između dva samita NATO-a; prvi put je uveden poseban vid komunikacije sa nekom državom – takozvani intenzivni i fokusirani dijalog – koji podrazumijeva specifičan način snažnija veza NATO-članica i Crne Gore, a sve u cilju ubrzanja procedure pridruživanja; najzad, Crna Gora danas je jedina zemlja kandidat za NATO koja uživa takvu poziciju.

Sa druge strane, budući da smo kao država imali visoko postavljen cilj – mislim na direktan poziv za ulazak u NATO – nije isključeno da ovo što je postignuto na samitu u Velsu 2014. neko zaista doživljava tek kao djelimičan uspjeh. Međutim, siguran sam da je ono što je postignuto garancija da će poziv uslijediti do kraja 2015… Znate, u politici postoje maksimalna očekivanja, ali postoje i ona koja su realno ostvariva. Ono što se dogodilo u Kardifu 2014, očigledno, realno je bilo moguće.

Da, ali zašto Crna Gora te 2014. nije dobila poziv koji je očekivala? Da li je jedan od razloga zaista bila zamjerka da su crnogorske službe bezbjednosti "izbušene proruskim kadrovima", te da, u tom smislu, "NATO u svojim redovima ne želi ruskog trojanskog konja"?

Riječ je o spekulacijama i tvrdnjama koje u realnosti nemaju nikakvo utemeljenje. Ako govorimo o konkretnim stvarima, nesumnjivo je da je u sferi bezbjednosti Crna Gora realizovala reformu sektora bezbjednosti u skladu sa veoma visokim kriterijumima NATO-a.

Vijeće nacionalne bezbjednosti i Operativni biro za nacionalnu bezbjednost znače model koji je, u sistemu bezbjednosti, apsolutno kompatibilan sa sistemom NATO-a. U tom smislu, teze koje su se mogle čuti u pojedinim medijima, a koje ste upravo citirali, zaista nisu imale nikakav prijem na zapadnim adresama na kojima se na ozbiljan način tretira sfera bezbjednosti.

Budući da je Crna Gora, slijedeći politiku EU, "uvela sankcije Rusiji", može li eventualno članstvo u NATO-u dodatno komplikovati odnose Podgorice i Moskve?

Nakon referenduma o nezavisnosti Crne Gore (21. maj 2006, op. T.N.), ruski zvaničnici – ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i njegov zamjenik Aleksandar Meškov - prilikom posjeta Podgorici, u dva su navrata iskazali jasan stav da je članstvo u NATO-u stvar suverene odluke Crne Gore i da će Kremlj, u tom smislu, poštovati svaku odluku naše države. Iako, vjerujem, niko ne očekuje da bi Rusija podržala članstvo Crne Gore u NATO-u, moram da kažem da je to što je tada saopšteno, kod nas u Crnoj Gori prihvaćeno sa velikim uvažavanjem.

I Vi ste povjerovali u obećanja Moskve?

Ne vidim razloga zašto ne bih.

Kako onda tumačite nediplomatske i prilično grube poruke koje se, kako se Crna Gora približava članstvu u NATO-u, upućuju sa visokih moskovskih adresa na račun zvanične Podgorice?

Kako su se od tog vremena promijenila i geostrateška i politička situacija u Evropi, sa tim u skladu mijenjale su se i poruke koje su stizale iz Moskve. Ipak, i dalje mislim da je pozicija Crne Gore takva da bi Rusija naše težnje da postanemo sljedeća, dvadeset i deveta članica NATO-a, trebalo da tretira kao suvereno pravo Crne Gore. Što, vjerujem, i čini.

Zaista vjerujete?

Da li je interes Moskve da Crna Gora bude u NATO-u, to je valjda jasno. Ipak, nemam nikakvog razloga da vjerujem da bi Rusija, u odnosu na Crnu Goru, mogla da ima bilo kakav drugačiji odnos od odnosa punog poštovanja našeg suverenog prava da o tome odlučimo.

Vašu uvjerenost u to da Moskva poštuje pravo Crne Gore da odlučuje o svojoj budućnosti nisu pokolebale ni posljednje izjave ambasadora Ruske Federacije u Podgorici i njegovo skandalozno uplitanje u unutrašnje stvari Crne Gore?

Ne mislim da predsjednik Crne Gore treba da komentariše izjave bilo kog ambasadora u Podgorici, uključujući i ruskog! Zato ih, vjerujte, nijesam ni komentarisao. Uostalom, posao ambasadora je ne da bude komentator političkih prilika u državi u kojoj diplomatski djeluje, već da radi na što boljoj međudržavnoj komunikaciji zemlje iz koje dolazi i zemlje domaćina, kao i na što boljoj promociji međusobnih političkih, ekonomskih i kulturnih veza. Sa druge strane, zar je neko očekivao da bi predsjednik države koja se s pravom diči slavnom antifašističkom tradicijom – sjetite se samo crnogorskog herojskog Trinaestojulskog ustanka 1941! - sedam decenija pobjede nad fašizmom mogao da bude van Crne Gore, ako se već proslava tog velikog događaja organizuje u Crnoj Gori?

Nisam shvatila da je to bio problem; razumjela sam da Vam je ruski ambasador zamjerio to što se, iako ste prethodno bili prihvatili poziv, niste pojavili na proslavi Dana pobjede nad fašizmom u Moskvi, koju je i ove godine organizovao predsjednik Vladimir Putin.

Poziv da prisustvujem paradi u Moskvi dobio sam u julu 2014.

I prihvatili ste ga?

Jesam. Nakon toga je Savez udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore predložio da se taj veliki jubilej obilježi u Crnoj Gori. Vlada je formirala Koordinacioni odbor za čijeg predsjednika sam određen, pa je, nakon odluke da se sedam decenija pobjede nad fašizmom proslavi u Podgorici, bilo prirodno da govorim na ovoj svečanosti.

Odluku ste, dakle, promijenili uvažavajući zahtjeve SUBNOR-a, a ne zbog navodnih pritiska Brisela da se ne ide na proslavu koju organizuje predsjednik Putin?

Tako je. Uostalom, Crna Gora je sličnu svečanost organizovala i prije deset godina, tako da ne razumijem što je tu čudno. Kao što ne vidim zašto bi bilo ko negativno doživljavao takvu odluku predsjednika države, ako je on, uz zahvalnost za poziv, odlučio da tako važan datum proslavi u svojoj zemlji. Uostalom, u diplomatiji imate mnogo sličnih primjera.

A pritisci iz Brisela?

Nije ih bilo.

Kada već spomenusmo Brisel, plašite li se da bi EU, u kontekstu pokušaja smirivanja rata u Ukrajini i ruske vojne agresije na tu bivšu republiku SSSR-a, mogla da "trguje" sa Moskvom oko crnogorskog članstva u NATO-u?

Mislim da je proces priključenja Crne Gore NATO-u već toliko odmakao da ne očekujem takvu mogućnost.

Kako onda razumijete poruku predsjednika Francuske Fransoa Olanda, datu svega nekoliko nedjelja nakon što je primio premijera Mila Đukanovića i obećao mu podršku za priključenje Crne Gore NATO-u, da bi valjalo sačekati sa tom vrstom proširenja?

Francusko Ministarstvo vanjskih poslova objasnilo je da se izjava predsjednika Olanda nije odnosila na Crnu Goru. Budući da prilikom susreta sa francuskim zvaničnicima, uključujući i predsjednika Olanda sa kojim sam razgovarao na Brdu kod Kranja, nisam čuo niti jedan negativan stav o prijemu Crne Gore u NATO, poruku koju citirate trebalo bi tumačiti upravo onako kako je to učinilo francusko Ministarstvo vanjskih poslova. Najzad, i generalni sekretar NATO-a, Jens Stoltenberg, poručio je nedavno da Crna Gora ne bi smjela biti žrtva odnosa unutar EU i Rusije, niti da bi njen put ka zasluženom cilju mogao na bilo koji način biti ugrožen.

Jedan od uslova ulaska u NATO su i stabilne unutrašnje političke prilike. Koliko su one danas zaista stabilne u Crnoj Gori?

Veoma su stabilne, što dokazuju svi i politički i ekonomski pokazatelji. U tom smislu, Crna Gora jednako je ozbiljan kandidat i za NATO i za EU, sa kojom je, podsjećam vas, otvorila osamnaest poglavlja, od čega dva i privremeno zatvorila. To što je naša država u dinamičnom procesu i evropskih i evroatlantskih integracija, jasan je dokaz naše unutrašnje stabilnosti.

I odnosi u vladajućoj koaliciji su stabilni? Na Kongresu Socijaldemokratske partije (SDP), koja, zajedno sa Vašom Demokratskom partijom socijalista (DPS) i strankama bošnjačke, albanske i hrvatske manjine, čini Vladu Crne Gore, rečeno je da je upravo SDP "najveća opozicija DPS-u", što je, priznaćete, prilično neuobičajeno.

DPS i SDP snažno zagovaraju evropske i evroatlantske integracije Crne Gore i to ne bi trebalo dovoditi u pitanje. Istovremeno, nije tajna da se te dvije stranke razlikuju kada je riječ o ekonomskom putu i razvoju Crne Gore. Lično, mislim da je velika šteta da se, recimo, Royal Gruop iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koja je bila spremna da u našu zemlju uloži 250 miliona eura i sa kojom je već bio potpisan ugovor, na kraju povukla iz Crne Gore. Slično se, voljom SDP-a, dogodilo i sa još nekim ozbiljnim investitorima. Pritom, moguće je, naravno, prije ulaska u pregovore ili tokom samih pregovora, ne saglasiti se ili odustati. Međutim, činiti to naknadno, kada se proglasi pobjednik na tender ili potpiše ugovor, veoma je neozbiljno. Najzad, na taj se način šalje loša poruka našim inostranim partnerima i potencijalnim investitorima.

Da li je onda ulazak Crne Gore u NATO jedini razlog koji Vašu stranku još drži u koaliciji sa SDP-om?

Već sam rekao da su NATO-integracije državni cilj oko koga nema međusobnih sporenja niti u nijansi. Kao predsjednik Crne Gore, jasno je da bih volio kada bismo bili saglasni i u ekonomskoj sferi, ali…

Ako će, po Vašoj procjeni, Crna Gora do kraja 2015. dobiti poziv za NATO, da li biste se usudili da prognozirate kada bi ona mogla postati članica EU?

Uvijek sam mislio da je od te vrste prognoza i licitiranja mnogo važnije da završimo sve što od nas zavisi. Crna Gora je u tom smislu do sada pokazala da ima potencijala za brzu dinamiku pregovora. Iako je jasno da u narednih pet godina neće doći do proširenje EU, obaveza Crne Gore je da se ponaša kao da će već sljedeće godine do tog proširenja doći i da je baš ona taj prvi sljedeći kandidat za EU. Kada to kažem, mislim na intenzivan rad na otvaranju pregovaračkih poglavlja, tokom kojih bi se izvršila i efikasna unutrašnja reforma društva. Po mom mišljenju, to je najbolji model. Ipak, za sada je nezahvalno prognozirati kakav će stav o proširenju EU zauzeti nakon isteka ovih pet godina. Ponoviću, to ne treba da utiče na našu punu posvećenost standardima EU.

Crna Gora će ući u EU sa Vašom Demokratskom partijom socijalista na čelu ili…

Na čelu sa onim snagama koje su pomogle da se Crna Gora EU predstavi kao ozbiljna država i odgovoran partner. DPS je, po mom sudu, pokazao krajnje odgovoran odnos prema državi na čijem je čelu i, vodeći prije svega realnu politiku, na najbolji način ostvarivao ono što je moguće i realno. Što su, uostalom, građani Crne Gore prepoznali, dajući DPS-u povjerenje na izborima.

Izvor:Rtcg