Inicijativa ovih prihoda obezbjeđuje svakom švajcarskom državljaninu platu koja pokriva troškove života, tako da uvijek može da preživi bez osnovne finansijske brige. Iako ideja na prvi pogled izgleda fantastično, gotovo utopijski, dio uglednih svjetskih stručnjaka socijalne politike tvrdi da je izvodljiva!

Mjesečni dohodak od 2.500 franaka će na kraju iznositi ukupno 30.000 švajcarskih franaka godišnje. Statistički podaci objavljeni od strane Evropske unije iz 2002. godine pokazuje da je Švajcarska treća najskuplja zemlja za život u Evropi, nakon Norveške i Islanda. U Švajcarskoj trenutno živi oko 8,2 miliona ljudi, što je ekvivalent velikim gradovima poput San Francisco Bai Area koji broji 7,15 miliona.

Oni plaćaju posebno visoke cijene za hranu. Osnovne komunalije (struja, grijanje, voda, smeće) koštaju oko 200 franaka mjesečno, a prosječni najam jednosobnog stana u centru grada iznosi oko 1.400 franaka.

Šta zaista želite raditi?

„Zamislite da vam nakon rođenja društvo kaže ‘Dobro došli, bićete zbrinuti pa vas pitamo šta želite da uradite sa svojim životom, šta je vaš poziv? Zamislite taj osjećaj, to je sasvim druga atmosfera „- govori Daniel Straub, suosnivač Basic Income Initiative.

Parlamentu je predočena peticija koju je potpisalo više od 100.000 ljudi, u kojoj je predloženo da svaki građanin, bez obzira radi li ili ne, dobije mjesečnu platu od 2.500 švajcarskih franaka. Kako bi obilježili taj dan, 8 miliona franaka u kovanicama od pet centa su dostavili na trg u kamionu i rasuli ih ispred švajcarskog parlamenta u Bernu, a okupljeni pristalice raširili su novčiće pomoću lopata.

Prosječan radnik u restoranu brze hrane u SAD-u zaradi oko 1.500 $ mjesečno. Sve manje od tog određenog iznosa od 2.500 franaka, smatrati će se nezakonitim, čak i za ljude koji rade na najniže plaćenim poslovima.

Datum za glasanje se tek treba potvrditi, međutim, moglo bi se održati prije kraja ove godine, zavisno o odluci švajcarske vlade. Ekonomisti su izračunali da bi novac koji Švajcarska sada daje za socijalnu zaštitu činio tek oko 45 odsto potrebnih sredstava da bi se svakom punoletnom građaninu isplaćivalo 2.500 franaka mjesečno, a djeci po 1.800 franaka, kao što je to inicijalni predlog. Ostatak bi se morao namaknuti povećanjem poreza, prvenstveno onima sa većim platama, što će mnoge odbiti od podrške referendumu.

Da li je ovaj model moguć samo zbog toga što Švajcarska ima mali broj stanovnika i impresivnu dobit banaka?

Ovaj novi sistem će prisiliti preduzetnike da svojim radnicima isplate određenu platu, bez obzira vredi li njihov rad manje od ugovorenog iznosa. Ta ideja ima za cilj povisiti minimalni životni standard i to je vrijedno divljenja. No, to bi moglo da podstakne preduzetnike da svoje kompanije presele negdje drugdje, negdje gdje imaju više slobode nad odlukom koliku platu će isplatiti.

Naravno, to bi takođe značilo da ne bi dobili dio od Švajcarskog tržišta. S druge strane, novi prihod takođe može namamiti nove preduzetnike u zemlju s ciljem privlačenja tih novih potrošača.

Stopa nezaposlenosti trenutno iznosi 3 odsto u Švajcarskoj. Švajcarska je nedvosmisleno jedna od najstabilnijih ekonomija na svijetu. Država je izgradila reputaciju kao zemlja čije je zakonodavstvo jedno od najprilagođenijih poslovnom svijetu i naklonjeno prema stranim ulagačima.

Hoće li ova mjera donijeti veći protok novca, stavljajući likvidnost u ruke onih koji su skloniji vraćati ga natrag u privredu, ili će otjerati investitore i izazvati švajcarsko državno spoticanje?

Ozbiljna ideja koja ima puno poklonika

Aktivna inicijativa bezuslovnog temeljnog dohotka, koji bi bez ikakvih preduslova dobijali svi građani neke države, datira iz polovine prošlog vijeka i nije potpuna avangarda: iako BTD još nije uvela ni jedna država svijeta, ta ideja ima brojne poklonike te se predaje u sklopu socijalne politike i na hrvatskim univerzitetima.

Sama ideja potiče još s kraja 18. vijeka od američkog političkog aktivista i revolucionara Tomasa Pejna, koji je tvrdio da je jednakost moguće postići redistribucijom resursa na način da država svakom građaninu plaća kapitalnu rentu kada postane punoljetan. Među zagovornicima je i Milton Fridman, najveći ekonomski zagovaratelj slobodnog tržišta u prošlom vijeku, na čijim idejama počivaju ekonomije razvijenih zemalja Zapada. U svojoj poslednjoj knjizi „Where do we go from here: Chaos or Community“ objavljenoj 1967. godine na uvođenje zagarantovanog prihoda pozvao je Martin Luter King, a već 1968. godine 1.200 američkih ekonomista potpisalo je peticiju administraciji u Bijeloj kuću kojom traže da se sistem garantovanog prihoda odmah uvede. Među potpisnicima je bio i makroekonomist Pol Samjuelson, prvi Amerikanac koji je dobio Nobelovu nagradu iz oblasti ekonomskih nauka.

Jedan od najuticajnijih zagovornika BTD-a u Njemačkoj je Gotz Verner, osnivač, suvlasnik i bivši glavni direktor specijalizovanog maloprodajnog lanca DM. Verner se već deset godina na Univerzitetu u Karlsrueu bavi preduzetničkom ekonomijom, a poslovna filozofija DM-a i natprosječne plate koje daje u sektoru trgovine bazirana je na njegovom uvjerenju da bi ljudi trebali biti finansijski nezavisni da bi u poslu bili uspješniji, ako je moguće nezavisni i od poslodavca kad je riječ o osnovnim potrebama.

Zagovornici tvrde da je to pravedna ekonomska nužnost kojoj osnovni cilj nije samo iskorjenjivanje siromaštva, već i ukidanje svake povlašćenosti i uspostavljanje odnosa jednakosti države prema svakom građaninu bez obzira na njegove karakteristike – imovinu, prihode ili radni status.

Na nivou cijele EU?

Institucije EU razmatraju uvođenje BTD-a na nivou cijele Unije. Potrebno je skupiti potpise milion Evropljana, pri čemu svaka članica zavisno o broju stanovnika treba prikupiti određeni broj potpisa, a podrazumijevani prag mora biti pređen u najmanje sedam zemalja.

Dakle, svi bi radili kao i što danas rade ali bi svi imali za osnovnu egzistenciju. Vjerovatno bi bilo mnogo manje nezaposlenih, pošto bi se time oslobodio kreativni i preduzetnički potencijal ljudi koji su primorani da rade posao koji im nije struka ili ih ne zadovoljava, a moraju ga raditi da bi preživjeli.

Možda bi mladi ljudi birali buduće obrazovanje sa više kreativne slobode.

Većina bi radila isto kao i danas ali bi se poslodavci odnosili bolje prema radnicima jer radnike više ne bi mogli ucjenjivati da će ostati bez hljeba po uslovima koje oni diktiraju.

Minimalna egzistencija bi bila osigurana ma kolika ona bila. Ne bi bilo toliko prosjaka, socijalnih slučajeva, birokratije u socijalnim službama, penzijskom, prevara i svega drugog što proizlazi iz birokratije.

O ovom treba ozbiljno razmišljati, a ne odmah spominjati one koji zbog ovoga kao neće raditi – jer oni i danas ne rade i najvjerovatnije neće nikad ni raditi.

Temeljni dohodak znači nestanak onog bazičnog egzistencijalnog straha i podršku ideji da razvijamo (bez straha) naš pravi potencijal, kreativnost, poziv i strast.

Svaka država ima dovoljno novaca za ovako nešto samo onda više neće biti onih kojima se može manipulisati – jer sit čovjek je čovjek koji razmišlja svojom glavom, a praznog stomaka niko ne može imati tu slobodu misli i odluke.

Želi li ijedna vlada na svijetu građane kojima ne može manipulisati na bilo koji način? A svi znamo da je najlakši način manipulacije – strah za osnovnu životnu egzistenciju.

Izvor: Jutarnji.hr