Prema filipinskim zakonima, bračni partneri koji žele da prekinu svoju zajednicu imaju izrazito ograničene mogućnosti. Mogu da traže pravnu razdvojenost, koja će da im dozvoli da žive odvojeno i da podijele ono što posjeduju, ali to ne označava i pravni kraj bračne zajednice, pa im nije dozvoljeno ni stupanje u drugi brak. 

Mogu isto tako da traže razvod, ali samo ako se ubrajaju među pet posto muslimanskog stanovništva koji se rukovode Kodom muslimanskih zakona. 

Ili mogu da pokušaju da ponište brak, što je na Filipinima dugotrajan i skupocjen sudski proces (i nije isto što i crkveno poništenje braka, jer se nakon ovoga bivši partneri ne mogu više vjenčati u crkvi). 

Poništenjem dolazi do završetka braka, ali razlikuje se od razvoda u nekoliko bitnih tačaka. Obje strane, na primjer, moraju da dokažu da brak nikad i nije bio važeći. Prema filipinskim zakonima, razlozi mogu da uključuju to da su jedan ili oba partnera bili mlađi od 18 godina kad su se vjenčali, da jedno od njih boluje od neizlječive polno prenosive bolesti ili da se radi o poligamiji ili lažnom identitetu. 

Razvod nije oduvijek zabranjen na Filipinima. Španski kolonisti koji su vladali ovim ostrvom do kraja 19. vijeka uveli su svoje katoličke tradicije koje su dopuštale “relativni razvod” ili pravnu rastavu u slučajevima koji su uključivali prevaru ili ako bi se jadan od partnera pridružio crkvi. 

Nakon španske ere, zakoni vezani uz razvod zavisili su od trenutnih kolonizatora. Amerikanci su tako dozvoljavali razvod, ali samo u slučaju preljuba. Japanci su doveli liberalne zakone, ali nakon njiih je na snagu 1949. godine stupio filipinski građanski zakon kojim je razvod zabranjen svima osim muslimanskom manjinskom stanovništvu. 

U međuvremenu se narod mora mučiti s pokušajima poništenja braka, za čije odobrenje recimo nije dovoljan preljub ili fizičko zlostavljanje. Osoba koja želi poništenje treba umjesto toga da dokaže da njegov ili njen partner boluje od psihičke bolesti.

Filipinska TV voditeljka Ejmi Perez susrela se s brojnim tegobama kada je željela da dobije poništenje gotovo nepostojećeg braka. Ona se naime udala za rok muzičara 1995. godine, da bi dvije godine poslije par dobio sina. Ubrzo nakon rođenja djeteta, Perez je napustio suprug, te je poništenje prvi put zatražila 2000. godine. Molba joj je odbijena. 

Šest godina kasnije molba joj je odbijena uz objašnjenje da to što je suprug napustio dom nakon svađe, što je bio nasilan tokom epileptičnih napada, što je bio seksualno nevjeran, napustio je i nije nikako podržavao porodicu, niti se brinuo za nju, nije dokaz da ima psihičkih problema, nego da je bio nespreman da izvršava bračne dužnosti. I nikome ništa. 

Tek 10 godina nakon što je je napustio suprug, Perez je dočekala poništenje braka, iako nije željela da oda kako je na kraju došlo do toga. Prošle godine je čak uspjela da se uda za dugogodišnjeg partnera s kojim ima dvoje djece. 

2013. godine podneseno je 10.000 molbi za poništenjem braka (među populacijom koja iznosi oko 100 miliona), s tim da su molbe nešto češće podnosile žene. Šest posto molbi je brzo odbačeno ili odbijeno, dok se drugi slučajevi godinama vuku po sudovima, na štetu mnogih koji jedva skupljaju pare za advokate i sudske troškove. ( S druge strane, javna je tajna da ko ima novac može u roku od šest mjeseci da dobije poništenje) 

Ana Santos, koja je poništenje dočekala nakon četiri godine povlačenja po sudnicama (i nakon pet godina odvojenog života od, danas već, bivšeg supruga), zna koliko je cio proces mučan. 

Kad je zatražila poništenje, nije željela, kao što joj je preporučivala advokatica, i sebe da proglasi psihički nesposobnom, jer se plašila da bi to u budućnosti moglo da bude prepreka pri zapošljavanju ili tokom eventualne borbe za starateljstvo nad djetetom. 

Morala je da riješi mnoge testove tokom vremena, javno da optuži supruga za mnoge stvari koje su izvučene iz konteksta i preko svake mjere preuveličane. Ana danas cijeli proces naziva nehumanim, te se nada da će se situacija u skorijoj budućnosti izmijeniti.

(Kolektiv.me)