Šenluk je turska riječ i označava veselje, radost, svetkovinu, praznik. Na prostorima Balkana ustalio se bio običaj da ga prati oganj iz pušaka ili modernije rečeno, hici iz vatrenog oružja. Toliko da šenluk ili veselje nije veselje dok se ne začuje pucnjava. Sve dok u Crnoj Gori, a i na Balkanu, nije zabranjena zakonom, a ima tome dvije decenije.

Policija je zbog ovog događaja uhapsila dvije osobe od kojih će opet jedna odgovarati za pokušaj ubistva iz nehata. Porodično veselje na kojem je Karastanović bio i gost završilo se prije nego što je planirano. Svadba će se pamtiti po tome da je na njoj Semir zamalo platio glavom tuđi bezobrazluk. Jer kako drugačije danas definisati upotrebu vatrenog oružja na veseljima? Kako opisati bahatost kojom se krši zakon ali i u opasnost dovode tuđi životi. Zakonom je upotreba vatrenog oružja zabranjena upravo zbog toga što tuđu bahatost i nemar  nevini ljudi znaju da plate i životom. To se Karastanoviću zamalo desilo a desilo se mnogim drugim.

Ovdje nije pitanje ni poštovanja zakona ni njegove primjene. Ovdje nije ni pitanje gdje je bila policija dok su pucnji odjekivali Starim Barom. Ovdje nije ni pitanje ko kome gleda kroz prste i zašto se pucnjava na veseljima ponavlja. Ovdje je pitanje poštovanja tuđeg života i tuđeg veselja na kraju krajeva. Jer šenluk je turska riječ koja označava veselje, radost, svetkovinu, praznik….Mogućnost da neko strada šenluk ne pominje. Zato se ni naše ponašanje vezano za tradiciju ne može izmjeniti zakonom, mora se izmjeniti društvenim dogovorom da šenluk I oružje ne idu zajedno. Ne trebaju tragedije da nas na to opominju.

A da je to moguće govori primjer Malesije. Poslije tragične pogibije Marka Ujkića, inače novinara RTCG, koji je stradao od metka ispaljenog tokom šenluka na svadbi Malisori su donijeli odluku da zabrane pucnjavu na veseljima. Od tada na tom prostoru tokom svih veselja nije ispaljen ni jedan metak. A šenluka ima.