Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes…

Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i vazdušnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rošulama… 

Pili smo vodu iz crijeva za zalivanje bašte, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu kokte, kole ili nare sa našim prijateljima i niko nije umro zbog toga.

Jeli smo mliječne sladolede, bijeli hljeb i pravi puter, pili kokte, nare koje su i tada bile pune šećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se stalno igrali napolje…

Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cio dan, žmurke, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, fantoma i svega ostalog što je samo dečja mašta bila u stanju da smisli, sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje ionako nije bilo previše. 

Nerijetko nas niko nije mogao naći po cio dan, pa je i roditeljski šamar bio dio vaspitanja a bez zlostavljanja u porodici.

I nikad nije bilo problema …

Provodili smo čitave dane praveći trkačke daske od otpada iz podruma ili šupe, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica… 

Naučili smo kako da riješimo problem. Mi nismo imali imaginarne prijatelje. Mi prijatelje nismo dodavali nego ih vremenom sticali !!!

Nismo imali ni probleme s koncentracijom u školi…

Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i vaspitača pa smo ipak završavali nekakve škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole … 

Mi nismo imali playstation, nintendo, x-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne), nismo imali video rekordere, surround sound, mobilne, kompjutere, internet, chat rooms…
Mi smo imali prijatelje i mi smo išli napolje i družili se s njima!

Padali smo s drveća, znali se isjeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga. Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili tvrđave od snijega, bacali petarde za Novu godinu, čitali hrpe crtanih romana i sve smo to preživjeli bez posledica!

Vozili smo se biciklom ili pješke, dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno! 
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su često stroži nego sam zakon! 

Poslednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u istoriji svijeta. Naše generacije su dale najbolje pronalazače i naučnike do danas. Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. i naučili smo živjeti s tim!
I ti pripadaš toj generaciji?

Čestitam! Možda ćeš željeti podijeliti ovo s ostalima koji su imali sreće odrasti kao prava djeca, prije nego što su advokati, države i vlade počeli određivati kako treba živjeti !

Možda bi bilo dobro poslati ovu poruku i vašoj djeci da vide kako su njihovi roditelji odrastali!
Pozdrav generacijo i živjeli! Svako od nas je anđeo sa samo jednim krilom, a letjeti možemo tek zagrljeni…


Novi.ba