U predstavi igraju: Ana Vujošević, Mladen Nelević, Vule Marković, Nada Vukčević, Branimir Popović, Branka Stanić, Meto Jovanovski, Mišo Obradović i Momo Pićurić.

"Kada sam početkom devedesetih gledao praizvedbu “Urnebesne tragedije” u Zvezdara teatru, imao sam godina negde koliko i Neven, dečak iz Kovačevićeve drame. Onaj što je na ivici da u potpunosti razume svoje postupke. Ni poslušan ni neposlušan. O svijetu odraslih nisam razmišljao, imao sam svoja posla. A i odrasli su, sada to znam, imali svoja. Vrijeme u kom se jugoslovenski pasoš vrednovao kao kilogram zlata, postepeno je prerastalo u vrijeme rasula. Nacionalizam se pomaljao kao dominanta, divlji su krenuli da istjeruju pitome, i tu su samo još kule od karata bile ono što jesu. Lako rušljive. Danas se za te devedesete s pravom kaže: “ko tad nije poludio, taj nije normalan”.

Kovačevićeva “Urnebesna tragedija” već u svom naslovu sadrži protivuriječnost koja autorski i glumački tim stavlja na test. Na prvi pogled sve ono što se događa ostavlja utisak isječka iz života jedne porodice: dva brata, gotovo stereotipno različitih priroda, moraju da odluče šta učiniti sa ocem koji je, silom prilika, pušten iz ludnice.

Nakon nešto više od dvije decenije društveno-političkog ludila, kada smo državice uredno ogradili leševima, postavlja se pitanje šta bi iz savremene vizure valjalo akcentovati u “Urnebesnoj tragediji”? Psihološki realizam, uprkos realističnoj dramskoj situaciji, vodi u slijepu ulicu, a prepoznatljive mentalitetske boljke, oličene sočnim i gorko duhovitim dijalogom, zavodljive su - ali bi mogle same sebi da postanu svrha.

I tu onda na teren dolazi fenomen sjećanja koje, istina, nije potencirano u originalu “Urnebesne tragedije”, ali jeste često prisutan motiv dramskog rukopisa Dušana Kovačevića. U manjoj ili većoj mjeri, on o sjećanju piše kao da je to neophodnost koja nam pomaže da prihvatimo prošlost, živeći u sadašnjosti. Sa ciljem da razumijemo budućnost. I sve to vrlo oštro, a opet sa nekom naročitom toplinom. Kako razumijemo sebe u tim okvirima? Koliko se ne poznajemo i ne sjećamo sebe? I postoji li neko ko u tom “urnebesno tragičnom” svijetu, u tom prelistavanju stranica sjećanja, može da izađe bez ožiljka? Neko ko može da sruši utopiju da je “dijete čovjekov roditelj”? Teško. Ožiljak se zato i zove ožiljak. Urezan, dubok, zarasta samo kroz privid. Međutim ožiljak, apsurdno, ne mora da nas učini žrtvom. Naprotiv. Baš on treba da nas goni da balansiramo na toj osjetljivoj granici između komedije i tragedije. Smireni, dovršeni, potvrđeni. Oslonjeni na svoje čvoruge“.

“Kako posmatrati životnu prošlost? Da li bi se moglo reći - ostavila je bolne tragove ili je to pitanje jednog vremena koje je za čitavu generaciju bilo frustrirajuće.

Odrastati kroz to nevrijeme ispostavi se na kraju kao intrigantno. Kao neobično životno sazrijevanje. Da li je u pitanju socijalistički milje ili postsocijalistički ili tranziciono, liberalno-kapitalističko doba, nebitno je. Gdje god živjeli, u kojim god životnim okolnostima, važno je da se suočimo sa sobom. Svako ima svoj poseban susret sa životom. Odrastanje tokom jednog jedinog dana. Ili je to možda bio tren u kome je prepoznao čovjeka u sebi”.