U pitanju je zapaljensko oboljenje digestivnog trakta, čiji se uzrok ne zna i koja se ne može izliječiti. Borba, kroz koju ovi ljudi prolaze je užasno teška, ali je prolaznicima nevidljiva.

I zbog toga ga često osuđuju, jer koristi parking za osobe s invaliditetom i njihov toalet. On je u svom statusu na Fejsbuku podijelio fotografije i detaljno opisao šta mu se dešava. Njegov cilj je bio da ljudima podigne svijest o svojoj bolesti.

Kako biste shvatili šta ova bolest predstavlja, prenosimo Vokerovu poruku u cjelosti.

"Ljudi danas previše brzo sude. To što izgledam normalno i govorim normalno, ne znači da nemam veliki invaliditet .... kada me gledate ja izgledam kako sasvim običan momak svojih godina, ali to je zato što ja želim da me tako vidite.... pogledajte malo bliže ili me pitajte i shvatićete da imam tešku bolest...

- Imam Hikman liniju, koja kreće iz srca i završava van mojih grudi. To je nešto što me hrani, kada moj stomak ne radi ispravno i zove se TNP.

- Imam crijevo za nazogastričnu intubaciju u nosu i na stomaku, kako bi mi pomogla u pražnjenju, jer se moj stomak ne prazni kao kod normalnih ljudi. 

-Imam ožiljak koji se proteže od centra grudi do vrha pubične kosti, a na tom mjestu samtri puta otvaran u posljednje dvije godine, kako bih preživio. 

-Imam ileostomu, ili stomu ako vam je to poznatije, to je dio tankog crijeva koji je izašao iz mog abdomena i koji je sada prikačen na stomu, koja prikuplja izmet, jer to ne može bolesno crijevo puno čireva, fistula, tumora i sl.

-Dok je zdravoj osobi tanko crijevo dužine oko sedam metara, a debelo oko dva, meni je tanko crijevo 2,5 metara, a debelo 90 centimetara. To izaziva velike probleme, a sindrom kratkih crijeva je jedan od njih. To uslovljava da je izlaz stome visoko postavljen, što dovodi do dehidracije i još znači da hranljive materije (zbog toga imam TPN), oralne ljekove i tečnost ne apsorbujem u tankom crijevu, kao ostali.

-Svi moji ljekovi su intravenozni i ubaciju se kroz Hikman liniju, a to znači bar da mogu da koristim ljekove, koji mi pomažu da se izborim. Međutim, to je učinilo da se jedna arterija na jetri zapuši. Zbog konstantne dehidracije, moji bubrezi nisu u najboljem stanju.

Osteoartritis u koljenima, gastro-pareza, koja je nastala jer ne koristitim svoj stomak toliko dugo, sindrom hroničnog bola, straha da ću sve vrijeme biti u bolnici, su još neki od posljedica ove bolesti.

- To nisu samo fizičke prepreke s kojima moram da se borim svaki dan, postoji i mentalna bitka, koja bjesni u meni sve vrijeme, kao nekog ko dvije godine nije bio u stanju da pojede obrok i da kod kuće bude svega četiri nedjelje u prethodnih 18 mjeseci, da bude daleko od porodice i prijatelja. Da, moja bolest ima veliki uticaj na moju psihu. 

Sljedeći put kada kažete "izgledaš savršeno dobro, zašto koristiš toalet za osobe s invaliditetom ili njihov parking, a ne treba ti štap" razmislite. Vi nemate pravo da me osuđujete na osnovu onoga što vidite, jer ne znate šta se dešava unutra. Stanite i razmislite prije nego što osudite, razmislite o borbi koju sam prošao da bih ustao iz kreveta, obukao se i izgledao normalno.

Izvinite za super dugi post, ali sam morao ovo da napišem.

Izvor: 24sata.rs