Samostalna trgovinska radnja Jovanova sada je jedina preostala u prijestonici Srbije, a nekada ih je bilo 23. Jovanov u razgovoru za Anadoliju kaže, kako velika većina tradicionalnih zanata, ni ovaj ne može da izdrži konkurenciju sa industrijom.

„Teško je izdržati tu vrstu konkurencije i masa zanata gubi dah, nestaje i odlazi u istoriju. Tako je i sa našim, od 23 ovakve radnje, ostala je samo naša. Moguće da mene više drži ta tradicija, navika, sjećanje na moje roditelje, na njihov izuzetan trud, odricanja i sve ostalo“, ispričao je Nenad dodavši kako posluje, ne po ekonomskim nego više po emotivnim pravilima. 

„Koliko budem mogao, trudiću se da se bavim ovim poslom, jer ako bih se strogo vladao po nekim ekonomskim zakonitostima i ja bih vjerovatno promijenio djelatnost ili bih se povukao u penziju“, dodaje.

Početak porodičnog zanata pravljanja parfema i drugih mirisnih kozmetičkih proizvoda datira iz 1941, a prva radnja je otvorena u centru Beograda, na Obilićevom Vencu. Zanat su započeli Nenadov stric i otac, nadajući se da rata neće biti, iako su upozoravani da se u Evropi već događaju strašne stvari...

„Oni kao mladi i ambiciozni, a u novinama je pisalo ’kod nas rata neće biti’, započinju sa našom porodičnom djelatnošću. Stric je prije toga u Francuskoj završio određene škole koje su mu omogućile započinjanje ovakvog zanata, i svog mlađeg brata, mog oca, je uveo postepeno u posao", priča Jovanov.

Tokom Drugog svjetskog rata, kaže, radilo se po principu razmjene.

„Više puta su neke kolonjske vode, kreme, puderi bili zamijenjeni za neka jaja, kokošku ili uopšte neki zeleniš sa pijace, jer i moji su morali nešto jesti“, objašnjava Nenad.

Po završetku rata, 1945. godine, pošto mu je stric u Francuskoj završio i masažu, a nova država je smatrala da se svijetu treba predstaviti u najboljem svjetlu preko sporta, on postaje fizioterapeut u sportu i zapošljava se u Partizanu, u ’državnoj službi’ tako da od te godine Nenadov otac sam nastavlja porodični posao.

„No, nažalost samo do 1948, kada je donijeta odluka da se privatne radnje ovoga tipa trebaju zatvoriti. Smatralo se da nema potrebe za privatnim poslom“, kaže Jovanov i ističe kako je na sreću njegove porodice par godina kasnije ipak dozvoljeno da se za robu široke potrošnje mogu otvarati privatne zanatske radnje.

„Tada moj otac nalazi ovaj slobodan lokal, gdje se mi i dan-danas nalazimo. Tradicija na ovom mjestu datira samo od 1954. godine.“

- Odrastao u očevoj parfimeriji - 
Kao većina zanatske djece, uslovno rečeno, i Nenad je mnoge sate djetinjstva proveo u radnji, uz oca, ali nije ni pretpostavljao da će to jednog dana biti i njegov posao. 

„Većinu naših mušterija čine stalne mušterije, višegodišnje, višedecenijske, a moram vam priznati da imamo primjera gdje druga, pa čak i treća generacija je i dan-danas kod nas u kupovini“, ističe Jovanov i dodaje da pokušava svakoj mušteriji da izađe u susret i napravi poseban, autentični parfem.

To mu je bilo lakše dok je još imao kolege, jer su se veoma kolegijalno ponašali po pitanju uvoza eteričnih ulja koja bi bez ikakve ljubomore razmjenjivali i uz pomoć njih stvarali željene nijanse parfema.

„Uvijek ima mušterija sa specijalnim zahtjevima i u skladu sa sirovinama kojima raspolažem, ja pokušavam da izađem u susret individualnim zahtjevima“, kaže Jovanov.

- Turisti vole "domaće" parfeme -
Postoje mušterije tradicionalisti i žene i muškarci, pa tako "mirisi tipa Chanel 5 nikada ne prestaju da imaju svoje interesente“.

Ova radnja posljednjih godina postaje sve interesantnija turistima u Beogradu.

„Pojedini se samo žele fotografisati, ali moram priznati da jedan dio njih i pazari. Ono što me je posebno obradovalo jeste da poslije nekoliko vremena, iz tih dalekih, egzotičnih zemalja, primjera radi Japana, ja dobijam mušterije koje su namjenski od vodiča tražile da dođu na ovo mjesto i da kupe neki od naših proizvoda“, ispričao je Nenad Jovanov.

Anadolija