– Spremite se – kazao je on – za pola sata sam ovdje kod vas. Kada je došao, krenuli smo produžetkom hodnika, prošli kroz jedna mala vrata, spustili se niz nekoliko stepenica i ušli u veliku prostoriju sa staklenim vratima. Ta vrata su se otvarala i zatvarala po sistemu foto-ćelije. Napolju je opet bilo izuzetno vruće. Bila sam samo umotana u lagano bijelo platno. Nakon dvadesetak metara hodanja stazom ušli smo u neko žbunje, kao u tunel. Bila je prijatna hladovina i nakon nekoliko desetina metara skrenuli smo desno, pa opet lijevo. Ispred nas je, kao iz raja, izronio predivan bazen, nepravilnog oblika, sa kaskadom na jednoj strani, slapom koji gotovo da se nije čuo. 

U bazenu i pored njega bilo je, koliko sam uspjela da procijenim na prvi pogled, dvadesetak djevojaka. Nije se moglo reći koja je ljepša. Za savremene ukuse svaka je imala po nekoliko kilograma viška, ali za ukuse prostora na kojem smo se našle bile su idealne. 

Čovjek iz moje pratnje mi je pokazao da se mogu osvježiti u bazenu. Rekla sam mu da nemam kupaći kostim, a on mi je pokazao na jednu malu prostoriju, svu u cvijeću, sa desne strane bazena. Prošetala sam do nje, nije bilo vrata, a na sredini prostorije stajao je sto na kojem su bili poređani preparati za njegu tijela, najboljih i najpoznatijih svjetskih firmi. Na povećoj polici, suprotno od vrata, bili su kupaći kostimi, vidjelo se neupotrebljavani. Izabrala sam jedan, obukla ga i spustila se u bazen. Na desetak metara od ruba bazena bio je zid visok oko tri metra i tako na dvije strane. Ostale dvije zatvarala je palata, odnosno njen depadans. Između zida i ruba bazena bili su pravi nanosi cvijeća, među kojima je dominaralo rastinje ružičastih cvjetova. Sve je djelovalo kao iz bajke. 

Okretala sam se oko sebe, zamahivala plivajući, a onda sam osjetila nečiju ruku na leđima. Bila je to Holanđanka. Silno sam se obradovala, ali ona je odmah otplivala na drugu stranu. Shvatila sam to kao poziv i krenula za njom. Sačekala me ispod slapa, uranjajući u vodu i pojavljujući se iznad nje. 

– Znam kako se osjećaš, ja sam ovdje dvije godine. Biće prilike za razgovor, od danas ćeš često biti sa nama, ali vodi računa da previše ne razgovaraš ni sa jednom od nas. Zapamti samo jedno, odavde niko nije pobjegao i ne misli o tome. Svaka od nas ima različita iskustva, sve zavisi od tebe. Znam da su ti rekli o četvorogodišnjem boravku i stanu u bilo kojem kraju svijeta, ali nijedna od nas ne zna da li je to istina. Nekoliko djevojaka otišlo je odavde za ove dvije godine, ali ko će znati gdje. Na ovaj bazen možeš da dođeš svakog dana, ali više bih voljela da se viđamo u teretani. Tamo ćeš vjerovatno sutra – rekla mi je Anet i otplivala. 

Često smo se sljedeće nedjelje viđale na bazenu i u dvorani sa najsavremenijim spravama za bildere. Ona je nekako isposlovala da radimo zajedno, spravu pored sprave. Kasnije mi je kazala da je uspjela u tome zahvaljujući jednom od ljudi iz pratnje, stražara, koji pokazuju više razumijevanja za želje djevojaka nego drugi. 

– Oni su bezopasni – nasmijala se Anet, pokazujući na naše stražare. – Ni jednu od nas prstom nisu dotakli – kazala je Holanđanka. Od nje sam čula da su ostale djevojke uglavnom iz Evrope i da su neke od njih, po sopstvenom priznanju, prije dolaska u Dubai bile prostitutke visokog ranga. Dakle ona kategorija koja „radi“ po luksuznim hotelima i kao pratnja poslovnim ljudima najviše klase. Zaboravila sam da kažem da je dva dana po dolasku počeo ljekarski pregled – vodali su me od stomatolaga do ginekologa i nakon detaljne medicinske kontrole moga tijela rečeno mi je da sam izuzetno zdrava. Sve djevojke su prolazile taj put, a Anet mi je kazala da su takvi sistematski pregledi dva puta godišnje. 

– Jesi li bila kod Gospodara – upitala me jedno popodne na bazenu moja prijateljica Holanđanka. Kad sam joj rekla da nisam samo se smijala, odbijajući da govori detalje. Pošto sam sa njom postala vrlo bliska, osjećala sam da je osoba od povjerenja. Upitala sam je koliko često ostale djevojke odlaze u odaje čovjeka čije smo vlasništvo. – Draga moja, toliko rijetko da se na to i zaboravi – odgovorila je – ali zato postoje drugi načini da zadovoljiš ono što priroda traži od tebe – kazala je zagonetno se smiješeći. 

Istog dana, naveče, moj sobar je upitao želim li da večeram u sobi ili možda u bašti, sa još nekoliko djevojaka, jasno, tražila sam ovo drugo, iznenađena ponudom. Ali, osjetila sam da se nešto mijenja u tretmanu prema meni. Vjerovala sam da je prošao period ocjenjivanja, probe ili nečeg sličnog. Na večeru sam otišla, jasno u pratnji. Proveli su me kroz jedan deo parka. Shvatila sam da prolazim nedaleko od bazena. Iza žive ograde ugledala sam svjetlo. Došli smo do ulaza i ja sam shvatila da je to mjesto gdje ću da večeram. Na uzdignutom podijumu bilo je dvadesetak stolova, bašta je bila elipsastog oblika sa vodom okolo i jednom malom fontanom u sredini. Cvijeća je bilo neubičajeno mnogo, možda čak i više nego oko bazena. Nikad mi neće biti jasno kako su i na koji način doveli toliku vodu u palatu i oko nje, u te silne bazene, fontane, vještačke vodopade. 

Određeno je da za večerom sjedim sa jednom djevojkom koja je bila mojih godina, imala je tamniju kosu od moje ali mogla se smatrati plavušom. Razgovor smo počele ocjenama hrane, a onda me ona, na prilično lošem engleskom, upitala iz kojeg sam kraja svijeta. Spomenula sam Evropu – Draga moja, sve smo mi ovdje iz Evrope. Možda su dvije tri Amerikanke, ali pitam te iz koje zemlje. Spomenula sam Jugoslaviju, na šta je moja sagovornica podigla glavu i malo zadržala pogled. Nastavila je da jede i ćuti. Kada su moj i njen čuvar odšetali do stola sa pićem i počeli razgovor, udaljeni od nas dvadesetak metara, moja nova poznanica je poluglasno rekla.

– Ja sam Čehinja: Znam Jugoslaviju, tamo sam dolazila na ljetovanje sa roditeljima. Iz kojeg si dijela Jugoslavije? 

– Iz Srbije – kazala sam. 

– Ovdje je do prije pet mjeseci bila jedna djevojka iz Srbije, ali nisam se družila sa njom i ne znam kako se zvala – rekla je Čehinja. 

Ja sam se prosto skamenila. Nisam mogla da vjerujem. Pitala sam je da li je sigurna, a Irena je, jer tako se Čehinja zvala, potvrdno klimnula glavom. Tražila sam da mi opiše tu moju zemljakinju, koju je zadesila ista sudbina. – Bila je slična tebi, samo malo niža i spominjala je često Beograd i Novi Sad, tako da nisam sigurna gdje je živjela prije dolaska – kazala je Irena. 

Nakon večere, dugo sam stajala na balkonu i osluškivala glasove noći. Osjećala sam tišinu i mir koji bi za svakog neupućenog bio opijajući, ali ne i za nas koje smo ovdje i koje znamo šta se krije iza zidina predivne palate. Razmišljala sam o toj djevojci, htjela sam da saznam još nešto, sa kim je bila posebno dobra, kako se zvala, u kom dijelu palate je bila, zašto je nema, da li ona pripada onim djevojkama koje su „odslužile“ svoje četiri godine i sada vidaju „rane“ u nekoj od svjetskih metropola. I to mi je postala utjeha, ta pomisao da ću za ovo što me snašlo ipak dobiti neku nagradu. Bio je to novi dokaz poraza. 

Sjutradan, nakon doručka, moj čuvar je predložio da prošetamo. Znala sam da ne smijem da odbijem. Ćutala sam i krenula uporedo sa njim. Vjerovala sam da me vodi kod Gospodara, da je došao trenutak zbog kojeg sam ovdje. Obilazili smo dijelove palate, laganim korakom, koji mi je ostavljao dovoljno vremena za razgledanje. Divila sam se raskoši, predivnim a krajnje jednostavnim detaljima uradenim u orijentalnom stilu, parku koji mi se učini nepreglednim, a u stvari je bio savršeno isprepletan i obrastao u zelenilo. Sve je to davalo utisak veličine, monumetalnosti. Zastala sam da uberem jedan izuzetno lijep cvijet, jarko crvene boje. Moj stražar je samo klimnuo glavom. Prošli smo pored jednog bazena za koji nisam znala, a ono što me iznenadilo bila je diskrecija. Naime, stražar me povukao za ruku, dajući mi do znanja da krenem jednom stazom u desnu stranu. To nas je dvadesetak metara udaljilo od bazena, inače mnogo manjeg od onog u kojem sam se kupala. Krajičkom oka zapazila sam da je u bazenu nekoliko djevojaka i da su sve na okupu i to oko jednog muškarca. Kada sam zastala da se uvjerim u ono što mi se učinilo, moj stražar je stao ispred mene i pokazao da nastavim put. Vodio me do bioskopske dvorane, za koju takođe nisam znala, do velike biblioteke i kroz jedan prostor veličine rukometnog terena, koji bi se mogao opisati samo kao botanička bašta, jer je na relativno malom prostoru raslo mnogo različitih biljaka – drveća i zelenila. 

U sobi sam se odmarala, slušajući muziku sa jednog od kanala radio-prijemnika, koji to u stvari nije bio. Imala sam mogućnost da pritiskom na jedno od četiri dugmeta slušam određenu vrstu muzike. Mogla sam da biram klasiku, roken-rol, džez i orjentalnu muziku. Nikada prije nisam slušala klasiku, ali sada mi je godila. 

Odjednom sam na vratima začula kucanje. U sobu je ušao moj sobar, stražar, đavo će ga znati šta mi je bio, a iza njega Hafez. Ljubazno se poklonio, upitao jesam li dobro raspoložena, kakva je hrana i slične gluposti. Gledao me pravo u oči i rekao: 

– Gospođice, Gospodar želi da vas vidi. Večeras ćete biti u njegovim odajama. Spremite se, doćićemo po vas poslije večere. 

Jasno, nisam mogla ništa da jedem. Glavno jelo nisan ni okusila, za stolom sam sjedila sa jednom djevojkom iz Francuske. Ona je bila izuzetno dobro raspoložena. Pojela sam samo jedno parče ananasa i krenula ka sobi, ali me stražar usmjerio u drugom pravcu. Išla sam za njim. Poslije pedesetak metara, malo parka malo nekakvog hodnika, ušli smo u jednu prilično veliku sobu, koja je na sredini imala ukopanu ogromnu kadu. Unutra su bile dvije djevojke koje sam viđala na bazenu. Bile si gole i nisu obraćale pažnju na mene i mog pratioca. Doduše, on je odmah napustio sobu, a ja sam ko posljednja budala stajala i gledala u zid. 

Čula sam da me je jedna od onih djevojaka doziva Okrenula sam se i vidjela da mi daje znak da se skinem uđem u mali bazen – kadu. Lagano sam skinula odjeću sa sebe i ušla u vodu koja je mirisala kao i cijela soba. Voda je imala neku čudnu zelenkastu boju, ali ubrzo sam shvatila da ona dolazi od raznih tekućina za kupanje, koje su stajale sa strane u staklenim posudama i koje su moje devojke sipale povremeno u vodu. Jedna od njih mi je prišla, pomilovale me po grudima i upitala da li mi je ovo prvi put da idem kod Gospodara. Klimnula sam glavom. – Ne plaši se – kazala je ona – nas dvije imamo iskustva. Poslije pola sata, možda cio sat, nisam imala osjećaj za vrijeme, u sobi se čula muzika nekog, meni nepoznatog, muzičkog instrumenta. Trajalo je to nekoliko sekundi, djevojke su izašle iz bazena. Došlo je vrijeme da upoznam Gospodara. Bile su ogrnute u neke svilene omotače. Krenula sam malim hodnikom. Ispred nas je išao jedan mladi čovjek, koji mora da je stajao iza vrata dok smo se kupale. Priznajem imala sam tremu ili nešto slično tome.

Vrata su se otvorila i nas tri smo ušle u sobu koja je, kad sada vraćam film i pokušavam da je procijenim, imala oko 100 kvadratnih metara. Kao dobar četvorosoban stan. Soba je imala dva nivoa. Nekoliko metara od ulaznih vrata počinjao je drugi nivo, viši od prvog za tridesetak santimetara. U tom dijelu sobe stajao je ogroman krevet, presvučen crvenom svilom. Nikada u životu nisam vidjela toliki krevet. Njih dvije su se bacile i počele da se valjaju po ležaju. Gledala sam oko sebe, a onda začula da se lijevo od mene otvaraju vrata. Pogledala sam i vidjela čovjeka kojeg sam odmah prepoznala. Bio je to onaj gospodin koji me prije više dana, kada sam prolazila parkom, pozvao i kojem sam prilično drsko odbrusila da me ostavi na miru. Bila sam kao paralizovana. To je, dakle, moj Gospodar, za čije uživanje Majkl i Hafez putuju po svijetu, nalaze zgodne i lakomislene djevojke, kakva sam i sama i dovode ih ovom čovjeku na uživanje… 

Nakon četiri godine su me pustili, dali su mi novac i smjestili u jedan evropski grad. Neću reći koji...