Šta je prirodnije za jednog pisca nego da komentariše svoju knjigu u prostorima svoga izdavača? Ipak, Amos Oz se čudi. Kao da je to, na kraju krajeva, čudnovato. Neumjesno. "Pogledajte me, kaže. Sjedim pred vama, u Galimarovom salonu, okružen knjigama, a vi govorite o mojima. Kakva ironija sudbine, kad pomislim… Hoću da kažem, to je suprotno.”
Suprotno čemu? Njegovim nekadašnjim snovima? Kroz godinu dana Ozu će se navršiti tri četvrti vijeka. Sa svojih skoro 75 godina on je jednodušno smatran kao najvažniji izraelski pisac svoje generacije. Koliko po svom djelu fikcije i sjećanja - Moj Mihailo, Dodirnuti vodu, Dodirnuti vjetar, Priča o ljubavi i tmini (Galimar, 1996, 1997, 2004), toliko po svojim angažovanim esejima – Pomozite nam da se razvedemo! ili Kako izliječiti jeretika (Galimar 2004, 2006). Upravo zbog toga.
Možda je taj utisak o ostvarenom ono što ga podstiče da danas gleda unazad. Ironijom sudbine, Amos Oz bi u svojoj mladosti sve dao samo da ne… postane pisac!
Osjećaj manjka
“Bilo je to još gore, priča on. U to vrijeme ja sam pobjegao od kuće u kibuc. Bio sam se pobunio protiv mog oca. Mrzio sam ono što je on tada predstavljao. Dugo sam želio da budem njegova sušta suprotnost. On je glasao za konzervativce, ja za socijaliste.
On je mislio da zemlja Izraela pripada samo Jevrejima, ja sam htio da se borim da je dijelimo sa Palestincima. On je bio mali, ja sam htio da postanem veliki – što se tiče toga, priznajem, nijesam uspio! Najzad, moj otac je bio intelektualac, a ja sam izabrao da budem vozač kamiona".
Vozač kamiona? Stvarno? Svojim svijetlim očima Oz lukavo posmatra svog sagovornika preko šolje kafe. "Da, stvarno… Ali poslije izvjesnog vremena, ohladio sam se. Momci u kibucu su bili snažni i preplanuli. Ja čovjek iz grada, bledunjav, nijesam bio valjan bogzna za što. Priznaje da su ga djevojke odmah prigrabile. “Da bih ih zadivio, počeo sam da izmišljam priče. I da pišem.” Tako je fikcija nadjačala kamiondžiju. Tako je Amos Oz postao pisac.
Iz te epizode veliki izraelski pisac danas izvlači dvije lekcije. Prva je da su “sve pobune osuđene na neuspjeh”. Druga, da je zatvorena sredina kibuca fantastičan laboratorijum da bi se izučavale strasti, slabosti i želje ljudske.
"Naravno da sam se služio iskustvom kibuca da bih napisao Među prijateljima, kaže on. Ali kibuc je samo izgovor. Ono što me zanima u ovoj knjizi, kao uostalom u dobrom dijelu moga opusa, jesu stvari vrlo kompleksne i vrlo jednostavne. Osjećaj manjka, gubitka, straha od smrti, izolacije, samoće".
Neizlječiva samoća
Griješimo kad kažemo da je Amos Oz jedan pisac. On je, kao Janus, istovremeno - dva pisca. Tu je prvo angažovani intelektualac, onaj čiji eseji, tekstovi i dio knjiga – među kojima Crna kutija – tretiraju pitanje izrelsko-palestiskog konflikta i borbu protiv ekstremizma.
Ali postoji, takođe, možda manje vidljiv? – Amos Oz pjesnik intimnog, svakodnevnog, malog života. Taj isti koji, sjedeći ispred nas u salonu Galimara, govori o svojoj mladosti, o svojim varljivo-istinitim snovima, o vozaču kamiona, njegovim avanturama sa djevojkama… I koji se stalno vraća toj "neizlječivoj samoći" koja salijeće njegove junake u kibucima, još od Zemlje šakala (1965) do Među prijateljima, preko Drugdje možda (1966).
Sjetite se Mikelađelove slike na plafonu Sikstinske kapele, kaže on. Ja tako vidim svoje junake. Oni pružaju ruke jedni drugima. Njihovi prsti se skoro dodiruju, ali se nikada ne spoje".
O, fali samo malo. Jedva nekoliko milimetara. Ali činjenica je da se junaci Amosa Oza uzalud približavaju, oni se ne dodiruju. Ne nalaze se. Nije li to zato što pisac ne vjeruje u tu drugu "vrlo kompleksnu i jednostavnu stvar" koja se zove ljubav? "U pravu ste, kaže, ja puno pišem o ljubavi, ali na nesentimentalan način. Jer ljubav, znate, nije uvijek (jedan) dar. Ona je ponekad čak prepreka u životu".
Šta on hoće time da kaže? Da se teško varamo kad je ljubav u pitanju. "Jedan od mojih slavnih zemljaka, Isus, vjerovao je u univerzalnu ljubav. Kao David Dagan, jedan od mojih junaka, mislio je da svako, ako hoće stvarno da se potrudi, može da uspije da zavoli bližnjega svoga.
Nije bio u pravu. Ljubav je rijedak proizvod. To sam pokazao u mnogim mojim knjigama. Niko od nas ne može stvarno voljeti više od pet-šest osoba. Na tu temu Isus suviše traži!"
Nastala je zabavna tišina. Amos Oz slijedi svoju misao u sebi. Još jednom, Isus ne kaže: budite pravedni jedni prema drugima. Ili: poštujte jedni druge. On kaže: volite jedni druge.
Ali ja ne osjećam potrebu da volim svog neprijatelja. Ono što ja hoću - jeste da živim u miru sa njim, to je sve. Sjećete li se stare parole šezdesetih godina: "Vodite ljubav, a ne rat"? Ja sam izmislio nešto drugo: "Vodite mir, a ne ljubav".
Lagano razočaranje
Mir. Mir sada. Nije li to ime pokreta u korist dviju država – palestinske i izraelske za koji je upravo Amos Oz doprinio da se formira 1978. godine? Koji je bilans napravio? Da li je razočaran? "Svakako". Ali još uvijek vjeruje u mogući mir. "Nasuprot univerzalnoj ljubavi, mir je još uvijek dostižan cilj. Treba samo malo strpljenja".
Što se tiče Izraela, to je za njega druga tema "laganog razočaranja". Jer je Izrael, kaže on, ostvarenje jednog sna. I da nas svi snovi, kada postanu realnost, u suštini, razočaraju. Tako je u svim domenima, put u inostransrvo, jedan roman ili čak, zašto ne, neki seksualni fantazam. Jedini način da sačuvamo netaknut san bio bi da nikad ne pokušamo da ga ostvarimo…"
Htjeli bismo da saznamo kako gleda na budućnost. Ali on stavlja tačku, vrlo kurtuazno na temu politike. Jasno je da danas želi da se izrazi osjetljivi Oz. "Da se vratimo literaturi?"
Vraćamo se literaturi. Njemu. Ponovo se vodi razgovor o djetinjstvu. Njegovom ocu koji je napustio Litvaniju 1933. i govorio 11 jezika. O njegovoj majci, koja je četrdesetih godina odbila da njen sin uči drugi jezik izuzev hebrejskog – jer bi me, govorila je ona, ako bih naučio neki evropski jezik, privlačila Evropa i ugrabila me u mreže tog smrtonosnog kontinenta".
Jedna vrlo smiješna vježba
Najzad je riječ o njemu, malom Amosu, jedincu, koji je često prinuđen da prati svoje roditelje u mnogobrojne kafane Jerusalima i da se ne buni. Ako bude strpljiv obećavali su mu sladoled.
"Dok bi odrasli razgovarali, da ne bih umro od dosade, razvio sam jednu strategiju”, sjeća se on. Ponovo mu oko blista. “Izučavao sam izraze, govor tijela, odjeću, čak i cipele tih odraslih osoba. Uostalom, osobito cipele tih velikih osoba… To je nevjerovatno šta nam one govore o njihovim vlasnicima.
Da li se neko pravi ili je diskretan, siromašan ili hoće da se pokaže… Ozbiljno vam preporučujem tu malu igru, kaže on. To je vrlo zabavna vježba, vrlo instruktivna i koja vam može donijeti sladoled! Još i danas, umjesto da čitam loše novine, predajem se toj vježbi kod zubara, ili na aerodromima. Eto tako sam, vidite, postao pisac!"
Od cipela do pisanja nije li samo jedan korak? Bacili smo diskretan pogled na njegove crne cipele… Nažalost, toga dana Ozove mokasine su ostale očajno nijeme.
Izvor:(Vijesti)
