Vesna Pešić, jedna od lidera opozicionog bloka protiv Miloševića tokom devedesetih, govori o Đinđićevom političkom naslijeđu.

„Ne bih sebe mogla da označim kao nekog nasljednika Đinđićeve politike, zato što sam se veoma malo bavila politikom. Moram da kažem da sam bila jedna od rijetkih koja je od samog početka rekla da je vlada Zorana Đinđića najbolja vlada u srpskoj istoriji. Cijela ova današnja, ili ono što se zvalo, poslije toga 'Druga Srbija' – oni su strašno napadali Đinđića i uopšte ga nijesu primijećivali kao nekakvog novog lidera; da ne govorim od drugih, nacionalističkih struja i suprotstavljenog Koštunice, koji je postao predsjednik države, gdje je taj sukob bio evidentan, gdje je Koštunica naginjao ka 19-vjekovnoj narodnoj filozofiji narodnog dostojanstva, tog starinskog suvereniteta i srpskog nacionalizma; i Đinđića, koji je oduvijek bio i filozof moderne, a pokazao se i kao moderni političar. Taj sukob je bio evidentan. I mnogo njih koji su još uvijek u raznim nevladinim organizacijama – svi su bili protiv Zorana Đinđića. Ja sam ga od početka podržavala.“

Posebno političko mišljenje

Vesna Pešić

Bio je čovjek koji je vladu vodio kao tim. Iako je bilo 18 koalicionih partnera, nije postojala nikakva mogućnost da neki ljudi nameću ko će biti ministar. On je vladu napravio vrlo interesantno – uzeo je dio onih koji se razumiju u svoj posao i dio političke vlade gdje je sve stranke smjestio kao potpredsjednike. On je bio šef vlade i gotovo za sve što se dešavalo u Srbiji, preuzimao je odgovornost, pravio planove i neprekidno bio aktivan. Za njega je politika značila ostvarivanje određenih ciljeva i da se učinak politike mjeri samo njenim rezultatima, ne i dobrim namjerama. Ta starinska tradicionalistička paradigma je bila potpuno promijenjena. Znači, ako problem ne možeš da riješiš, mijenjaj paradigmu, jer misao ti nije dobra, promijeni misao pa probaj s druge strane. A problem mora da se riješi. To je, čini mi se, bila suština Đinđićevog političkog mišljenja.Druga stvar, on uopšte nije držao u glavi tu ideju nekakvog svesrpstva, niti je vjerovao u takve etničke prirodne cjeline. Jer je on u svojim radovima govorio prije svega o političkoj zajednici. Znači: mi smo nacija po tome što pripadamo političkoj naciji, a ne po tome što ćemo biti neki krvni srodnici. Glavna ideja je bila da Srbija mora da nadoknadi vrijeme koje je izgubila, dok su vladali ta plemenska ideologija i ratovi.

Đinđić se mnogo okretao ekonomiji. On je meni to i govorio, da se posvijetio ekonomiji. I kad smo se posljednji put vidjeli, on je naglašavao koliko je ekonomija važna i da u tome vidi razrješenje mnogih naših problema. I s tim u vezi je bila njegova ideja da je Srbiji ubrzano mjesto nadoknađivanja izgubljenog, prije svega u ekonomiji.

Vojislav Koštunica i Zoran Đinđić uoči izbora u septembru 2000.

Postavio je viziju Srbije u Evropskoj uniji. Naravno, on je mislio da bi se to moglo postići nekim džinovskim koracima, nekim velikim ubrzanjem. Pokazalo se da nije bio u pravu. Nije dobro vidio koliko su ti podzemni hodnici Srbije bili zagađeni, možda je to, u stvari, objašnjenje i za njegovo ubistvo.“

Nema nasljednika, ali se ideja ostvaruje

Mislim da su to sve politikanstva, određena, ovoga ili onoga, pri tom ne misleći ništa zlo o njima. Prosto mislim da su to politikanstva, misleći da će jedan dio birača, koji su na neki način bili vezani za Demokratsku stranku ili za samoga Đinđića, da pridobiju time što pričaju o Zoranu Đinđiću. Mislim da je to nepostojeće, praktično, u politici.

Sa druge strane, mislim da se scena osvešćuje poslije ovih najnovijih izbora. Tu je grupa, kojoj takođe i ja pripadam, počela da gleda novu vlast ne samo kroz to šta je ona bila i kojih je uvjerenja bila, nego da gleda šta ona uspjeva da radi i pokušavamo da kažemo: cijenićemo samo rezultate; nećemo govoritii: ti si bio to i to i zauvijek ćeš ostati to i to. Ne interesuje me šta si bio – pod znacima navoda; interesuje me, naravno, ali nije bitno. Politika je dinamika: bićeš sad, sjutra nećeš biti. To ko si ti moram da procjenjujem po bitnim pitanjima, koja ti pokušavaš da rješavaš.

Ivica Dačić i Aleksandar Vučić

Mislim da se ovaj novi - po mom mišljenju - đinđićevski mentalitet, javio iz funkcionalne nužnosti. Jednostavno, Srbija je toliko propala da više nemamo vremena da cepidlačimo. Jednostavno, mi sad kažemo: taj koji je izabran na izborima, od njega hoćemo da izvučemo maksimum, ako se može, pa da taj drugi, koji dođe, da povuče još. Da svaka stranka ili neko ko dođe na vlast povuče neki korak dalje; da ne budemo zvocal nego da se potrudimo da dajemo pozitivne ideje i da stvaramo možda pozitivniju atmosferu, da se Srbija izvuče iz ovih velikih nezgoda i jada u kojima se našla.

Nastavljaju Đinđićevu viziju rešenja kosovskog problema

„Đinđić je pred ubistvo, krajem 2002. godine, kada niko nije imao volje da se bavi kosovskim problemom, nego su tamo bili nekakvi upravnici, standardi prije statusa i tako dalje – on je to pitanje pokrenuo. Sjećam se da se tada i Koštunica ljutio što se to pitanje pokreće prerano. Međutim, on je rekao: Ne, tamo se dešavaju određene stvari, a desile su se određene stvari koje nama više ne ostavljaju mogućnost da zažmurimo, ali možda se izvuče nešto što se izvući može. Mislim da je to bila i potajna namjera Đinđića da baš on pokrene kosovsko pitanje, zato što je bio na polovini mandata. On je znao da će naredne izbore izgubiti i da će nacionalisti prevladati i znao je, ako oni preuzmu problem Kosova, nadrljali smo. I tako se stvarno i dogodilo. Đinđić je da riješi stavi problem Kosova na određeni kolosek prije nego što Koštunica i nacionalisti, šešelji i slične radikalne struje u Srbiji, preuzmu to pitanje. Đinđić nije uspio da zakorači dublje u pitanje Kosova nego i danas možete da vidite tuču koja se odvija neprekidno oko kosovskog pitanja.

Sahrana Zorana Đinđića, 15. mart 2003.

Moram da pohvalim ovu vlast. Ja sam se više puta izlagala velikim neprijatnostima, podržavajući Dačića. Nisu u pitanju moje političke simpatije. Posmatrala sam način upravljanja - taj dio pred kraj vladanja Zorana Đinđića, poklapa se upravo sa ovim što se sada dešava. On je tu ideju imao za Kosovo: da se naprave dva K2, konstitutivna elementa, da se neke srpske zajednice, srpski entitet napravi, plus ovaj drugi. Nešto vrlo slično i sada se predlaže. Ne mislim da su ovi koji sada vladaju gledali šta je Đinđić radio pa uzeli da to nastave. U pitanju su objektivni procesi racionalizovanja naše politike, gdie, u stvari, ljudi vide da ne mogu da opstanu na vlasti ako varaju ove na Zapadu, ako neprekidno lažu, ako ne pokušavaju da rešavaju probleme i da je opstanak svake vlasti uslovljen i spoljašnjim podrškama koje su neophodne. Pa, tako su se radikali i promijenili.“

Sprovođenje Đinđićeve ideje nije posthumna pobeda

„Ne vjerujem u tu vrstu istorijskih kontinuiteta. Verujem da postoje neki procesi koji se odvijaju. Jednostavno, dolaziš u situacije i ideje se nameću iz problema. Naravno, u tom smislu mogu da kažem da sam ja pobijedila. Ja sam uvijek zastupala građansku Srbiju. Kad skinete simbolično nacionalno pitanje, kad skinete sa Kosova pitanje srpstva, pa vi dobijate onda građansku državu. I onda kad sam ušla u političku borbu, vjerovala sam u slične stvari kao Zoran - ljudska prava, pravnu državu, zakone, dostojanstvo čoveka i bila sam protivh etničkih grupa. To se potpuno potvrdilo.

Zato uvijek kažem: treba osvešćavati pojedince da imaju samostalno mišljenje, da gledaju šta je njihov interes, umjesto da se povode za krdom, kako se to dogodilo sa Miloševićem, koji je dobio plebiscitarnu podršku i tu se prosto ništa nije moglo uraditi. Ali smo te enklave nekakvog racionalnog zdravog mišljenja čuvali.“

(Izvor:DW)