Knjigom „Posljednji begunac“ autorka zalazi u američku prošlost i prepliće priče o kvekerskim doseljenicima i odbjeglim robovima. Radnjom smješten u guste šume i suncem okupana kukuruzna polja Ohaja, ovaj živopisni roman pripovijeda o zlim ljudima i neustrašivim ženama, o iznenađujućim brakovima i čudnovatim prijateljstvima, o izuzetnoj moći prkosa.

Povodom izlaska iz štampe romana „Posljednji bjegunac“ agencija Tanjug prenosi akcente intervjua kojeg je Trejsi Ševalije nedavno dala britanskom Telegrafu.

Dok su britanski kritičari sa oduševljenjem prihvatili priču o mladoj kvekerki koja pomaže odbjeglim robovima u zajednici farmera naviknutih da ćute i trpe i ignorišu bjegunce koji se kriju u šumama, američki čitaoci nijesu lako prihvatili roman.

Trejsi Ševalije smatra da je to zbog toga što su pogrešno protumačili da su prvi utisci heroine zapravo njeni lični stavovi a ne stavovi žene iz vremena Čarlsa Dikensa.

Ideja za priču potekla je pošto je Ševalije kao student posjetila Oberlin u Ohaju gdje je nobelovka Toni Morison otkrivala spomenik ropstvu.

-Znala sam da je Oberlin bio važno mjesto Podzemne željeznice (mreže ljudi koji su pomagali robovima da se dokopaju slobode u Kanadi). Ali sam mislila da je uloga Oberlina možda ipak malo previše iskorišćena u istoriji jer nije toliko robova pobjeglo koliko bi ljudi voljeli da misle. Mislim da je riječ od 30.000 od miliona koji su pokušali – kazala je Ševalije.

(Izvor:Pobjeda)