Kreativni par
Režiser Alfred Hitchcock (Anthony Hopkins) i njegova supruga Alma (Helen Mirren) nalaze se na vrhuncu popularnosti. Kreativnost i stvaralački duh bračnog para razoružavaju sve zlobnike koji pominju vrijeme njihovog penzionisanja. Nakon uspješnog filma „North by Northwest“, kreću u potragu za novim projektom. Hitch želi da prizove stare dane kada nije bio pod pritiskom filmskih studija, cenzora i štampe. Pokušava da se vrati u vrijeme kada je zbog malog budžeta smišljao najinovativnije načine snimanja i smjelo se suprotstavljao svima koji bi mu se našli na putu. Donosi odluku da adaptira kontroverznu horor priču „Psycho“ i ne sluteći koliko će ljudi pokušati da mu stane na put.
Hitchove loše navike, stalno gunđanje i želja za kontrolom čine da se Alma polako odalji od njega. Umjesto da mu pomaže na setu, Alma provodi većinu svog vremena radeći na trećerazrednom scenariju svog prijatelja, koji je više nego očigledno zaljubljen u nju. Hitch ćutke posmatra kako stvari i na setu i u kući polako izmiču kontroli. Počinje se ponašati agresivno, ne uspijeva da dobro kanališe kreativnu energiju i film polako srlja u propast.
Psiho i(li) Hitchcock
Posljednjih godina se u svijetu filma pojavio novi trend – snimanje biografija slavnih ličnosti sa fokusom na neki specifični segment iz života. Nisu u pitanju biografije poput dirljive priče o Rayu Charlesu („Ray“, 2004.), simpatične storije o Charlesu Chaplinu („Chaplin“, 1992.) ili divne priče o genijalnom Johnu Nashu („A Beautiful Mind“, 2001.). Radi se o biografijama čiji se autori i ne trude da pogode suštinu stvari, da odgovaraju stvarnosti i da sa apsolutnom preciznošću govore o događajima u životu poznate ličnosti. Riječ velikih studija preovladava – oni glasaju za laki novac, bez mnogo truda i kreativnosti. Zato se ne zadubljuju previše u istoriju poznatih, već traže alternativni pristup. On se u kratkim crtama može svesti na nekoliko koraka – angažovati jako ime, prekriti ga gumom, šminkom i prosteticima, i naučiti ga da „skine“ par grimasa drugog jakog imena, obično pokojnog. Naravno, ni govora o bilo kakvom naprezanju, trudu i radu kako bi rezultat bio iole gledljiv. Film „Hitchcok“ je posljedica upravo jednog ovakvog angažmana.
Nakon biografije Margaret Thatcher (The Iron Lady, 2011.), kvazi-biografije Edgar Allan Poea (The Raven, 2011.) i patetičnog portreta J. Edgar Hoovera (J. Edgar, 2011.), ovo je najgora biografija u seriji loših portreta velikana. Film je u startu imao puno aduta – glumačku ekipu, novac, dobru knjigu kao podlogu za adaptaciju, motiv snimanja čuvenog filma „Psycho“… Rezultat je više nego tragičan – umjesto portreta jedne od najupečatljivijih figura filma servirana je slika o režiseru koji samo jede, pije, maltretira i špijunira ljude oko sebe. Fokus priče je na potpuno pogrešnim stvarima. Umjesto da se zadovolji motivom snimanja filma „Psycho“ i inspiriše režiserovom parališućom željom za kontrolom, režiser Gervasi pokušava da napravi paralelu između Hitchcocka u privatnom životu i psihotičnog junaka njegovog najpoznatijeg filma. Što je još gore, na to dodaje melodramu o bračnim odnosima, koja je dosadna, nemaštovita i apsolutno bespotrebna cjelokupnoj priči.
Ništa bez Alme
Iako jedan od najboljih glumaca starije generacije, Hopkins ni na trenutak ne opravdava ulogu. Istina je da je teško iznijeti mirnoću i staloženost Hitchcockove pojave. Režisera je mnogo lakše karikirati, nego odglumiti. Problem je u tome što Hopkins i ne pokušava da glumi, već samo plastično „skida“ akcenat, grimase i pokrete čuvenog režisera. Dobija se vrlo površan i pretjeran portret, u koji može povjerovati samo neko ko nikada nije ni vidio ni čuo za gospodina Hitchcocka.
Režiserovu želju da insinuira povezanost između Hitchcockove ličnosti i psiha Normana Batesa nije potrebno previše komentarisati. To je bio jednostavno prevelik kolač, sa kojim bi se teško izborili i veći majstori režije. Ono što je neoprostivo za bilo kojeg stvaraoca je propuštena šansa da se Hitchcockova veoma izražena želja za kontrolom pretvori u element koji će snažno voditi i izgraditi cjelokupnu priču. Ne postoji element koji je više hičkokijanski od toga, a režiser uspijeva da uradi potpuno suprotno – sve prepušta Almi.
Režiserova žena je glavna u svakom trenutku, i kada se traži novac, i kada se bira muzika za film, i kada se montira konačni materijal. Umjesto „Hitchcock“ film bi se vrlo lako mogao nazvati „Alma“. Ona donosi sve velike odluke, mijenja ga na setu i obuzdava njegov ego. Ispada kao da je ona najvećim dijelom zaslužna za Hitchcockova najbolja djela. Rezultat je beživotna krpenjača filmske umjetnosti, kolosalno traćenje filmske trake i ništa nalik bilo čemu što se može nazvati Hitchcockovom biografijom.
Režija: Sacha Gervasi. Uloge: Anthony Hopkins, Helen Mirren, Scarlett Jahansson
(Izvor:Pobjeda)
