"U toj šarolikoj tapiseriji napravljen sam i ja, i moj život kao i život većine ljudi ovdje je bio sve samo ne jednostavan. Proizvod sam uspješnih roditelja iz jugoslovenske srednje klase, oca profesora na ekonomskom fakultetu i majke doktorice medicine. Imao sam potencijalno dobru genetsku strukturu, i svijetlu budućnost. No, kako to obično biva, prevrtljiva sudbina je umiješala svoje duge prste i zakomplikovala stvari", započeo je svoju priču.

"Otac u svom najplodonosnijem dijelu života obolijeva od, kasnije će se ispostaviti, neizlečive bolesti koja će ga odvojiti od nas zauvijek. Malo ga se sjećam uopšte. Više kroz naracije mnogobrojnih ljudi, kao čovjeka koji je iz surovih sandžačkih vrleti, s hladnog i nepristupačnog sjevera Crne Gore, s obronaka Hajle došao u veliki grad i tu izgradio veliku i uspješnu karijeru. Usput je pomogao brojnim sugrađanima, upisao stotine djece i studenata na fakultete u Prištini, jer je i sam na jednom bio uvaženi profesor i iskoristio svoj uticaj i moć za obrazovanje brojnih ljudi. Tu je kupio svoju besmrtnost", ispričao je.

"Imao je naizgled savršen život i karijeru, bio je nevjerovatan filantrop, pomagao je ljudima, ali nešto je moralo, kao po starom dobrom balkanskom običaju, krenuti po zlu. Nije pošteno ni osjetio svoje tridesete godine, a bio je već bolestan od karcinoma nazalnih sinusa koji će kasnije metastazirati", kaže.

Njegov otac je prije njegove majke bio u vezi sa ženom druge vjeroispovijesti čiji su se roditelji protivili njihovoj ljubavi. 

"To je bila zabranjena ljubav. Po mojim saznanjima, negdje skoro pred samu njegovu smrt, dok je bio uvelike u braku s mojom majkom, pojavila se ta žena, saznavši za njegovo veoma teško stanje, i dovela moju sestru rekavši da ne traži ništa i da samo želi da mu kaže da on ima još jedno dijete prije nego napusti ovaj svijet", otkrio je Eldar.

"S 18 godina saznajem od mame da imam polusestru i njeno ime i prezime i da je, ako želim, mogu potražiti. A želio sam i počeo sam. Od nekih ljudi koji su bili bliski s mojim ocem saznao sam da je živjela u Mostaru. Kada sam napokon došao do adrese saznao sam da su zbog rata otišli u Srbiju, a možda i negdje dalje. Opet sam se nalazio na samom početku... Sve te godine sam razmišljao kako bi bilo dobro da je nađem, da je imam, da popunim tu ogromnu prazninu u životu koji je bio pun nekih gubitaka", prisjetio se.

"Mislio sam i osjećao sam da ako valjda zna da ja postojim negdje na ovom svijetu da bi mi se sigurno javila nekako. Onda je došlo vrijeme društvenih mreža i tri godine traženja preko Fejsbuka. U jednom trenutku je njeno ime dalo pet rezultata. Poslao sam svima istu poruku koja je imala krajnje neobičan sadržaj: 'Zdravo, zovem se Eldar Nurković, živim u Sarajevu i postoji mogućnost da sam ja tvoj brat...' Zamislite, naravno, reakciju tamo neke ine Milene Đ. iz sela pored Kikinde koja je pročitala tu poruku... Dobijao sam negativne odgovore, jedan za drugim. Sestra mi je zadnja odgovorila", kaže.

Sve što je ona znala o svom ocu je bilo da se preziva Nurković. Kad je mami rekla za poruku koju je dobila, ova je veoma emotivno reagovala.

"Njena mama je odmah počela plakati i pobjegla u WC gdje se zaključala. Moja sestra je lupala na vrata tražeći histerično odgovor na pitanje i hiljade upitnika iznad glave. Pogotovo zbog činjenice da je cijeli život htjela imati brata i maštala o tome, moleći mamu da joj ga rodi... Njena mama je, nažalost, odlučila unaprijed da se mi ne trebamo poznavati, jer ja kao dijete iz regularnog braka i druge vjere ne bih nikad prihvatio za sestru Srpkinju Milenu, mislila je, valjda. E, pa dobro se preračunala", kaže.

"Ubrzo nakon te poruke, Milena je došla kod mene u Sarajevo i nismo se odvajali sedam dana... Čudan osjećaj, ne poznaješ svoju krv, a njen genetski kod te privlači kao nikad i ništa do tada... Ko je smio sebi dati za pravo da nam ukrade sve te godine i snove iza nas?... Ostalo je istorija. I te kako smo se prihvatili i samo nam je krivo što toliko vremena nismo imali pravo jedno na drugo i što nismo imali jedno drugo. To nam više niko ne može oduzeti", kaže Eldar koji je nedavno postao i ujak malog Konstantina.

"Život je suviše kratak da ga ne bismo živjeli punim plućima", zaključio je na kraju.

Vijesti