Osim što govori o bukvalnom padu, „Flight“ se bavi i sudbinom čovjeka koji je sklon padu u ponore droga, razvrata i alkohola. Treći argument za preimenovanje imena filma je filmske prirode. Režiserov početni let, koji otvara obećavajuća scena jedne od najstrašnijih nesreća u filmskoj istoriji, pretvara se u film sklon napornom držanju pridika.
Na dnu čaše
Pilot Whip (Denzel Washington) se budi u hotelskoj sobi čiji pod prekrivaju prazne bočice alkohola iz mini-bara, opušci cigareta i donji veš koleginice stjuardese. Vuče liniju kokaina i priprema novu turu pića prije nego li će početi radni dan. Lijenim korakom se vuče ka avionu da preuzme let 227 za Atlantu. Sa lakoćom se provlači kroz aerodrom i unosi u avion tri bočice vodke, u prkos riziku kojem će izložiti stotinjak putnika. Turbulencije počinju potresati avion. Iako pod dejstvom narkotika i alkohola, Whip je potpuno svjestan da će letilica za nekoliko minuta udariti u zemlju.
Whip uspijeva da sleti u polje i spasi putnike od sigurne smrti. Počinju ga slaviti kao heroja nacije. Ipak, kako je četvoro ljudi stradalo prilikom prizemljavanja, pokreće se detaljna istraga o uzrocima nesreće. Ako se tokom ispitivanja pokaže da je Whip kobnog dana imao kokaina i alkohola u krvi, u opasnosti je da dobije doživotnu kaznu. Advokat ga savjetuje da se primiri i mane pića dok se prašina ne slegne, ali… Whip je već dugo uljuljkan na dnu čaše i teško da će je se odreći, pa i po cijenu slobode.
Studija alkoholizma
Reći da je Washington odigrao sjajnu ulogu je gotovo opšte mjesto. Kao što je i za očekivati, glumac je odličan u ulozi poštenog čovjeka kog poroci polako pretvaraju u besramnog lažova. Ipak, Whip je iskvarena verzija Washingtonovih uobičajenih harizmatičnih heroja. Ne predstavlja ništa spektakularno u poređenju sa njegovim drugim ulogama. Washington, kao jedan od najboljih u svojoj generaciji, zaslužuje i može mnogo bolje. Na kraju postaje očito da je „Flight“ samo jedan od glumčevih pokušaja da privuče pažnju Akademije. To posebno postaje jasno na kraju filma. Patetičan gorko-slatki završetak o ispaštanju, mirenju i pokajanju oduzima svaki plus Whipovoj priči.
Postoji mnogo boljih studija alkoholizma, u odnosu na koje „Flight“ izgleda kao zbir čudnovatih i dosta neuspjelih izbora. Dovoljno je samo sjetiti se Mickeya Rourkea u filmu „Barfly“ (Barbet Schroeder, 1987.) ili Matta Dillona u ostvarenju „Factotum“ (Bent Hammer, 2005.) – oba rađena po scenariju koji potpisuje Charles Bukowski. Ova djela nose mngoo bolje portrete ljudi čiji životi propadaju od poroka, a oni i ne pokušavaju da ih sačuvaju, jer tu ne postoji ništa vrijedno što se sačuvati može.
Zbogom pažnji
Između odličnog starta i iritirajućeg završetka je neupečatljiva sredina koja lišava gledaoca svake mogućnosti povezivanja sa glavnim glumcem. Priča nije dubinski izgrađena. Akcenat je na zvijezdi filma, a zvijezda ne dolazi do izražaja upravo zbog nedostatka dobre narativne matrice. Način pričanja priče je pogrešan i govori zbogom pažnji publike. Zemeckis ne profitira od prikazivanja događaja u formi prave linije i otkrivanja svih detalja od početka do kraja. Mogao je mnogo više dobiti „tajenjem“ pojedinih segmenta, i biranjem drugačijeg („naopakog“) narativnog modela.
Sa druge strane, „Flight“ ima nekoliko dobrih elemenata. Pored već pomenute uvodne scene avionske nesreće, tu je osvježavajuća sporedna uloga Johna Goodmana, ali i besprekoran izbor muzike. Ipak, to na kraju nije dovoljno da se „Flight“ bezbjedno spusti ni na pistu pamtljivih, a kamoli upečatljivih filmskih ostvarenja.
(Izvor:Pobjeda)
