Muškarci i žene koji su pomagali Mladiću tokom niza godina u bjekstvu, u njemu su vidjeli srpskog heroja ali, da bi se osigurala njihova odanost, svi su dobili na poklon fotografije svoje djece. Poruka je bila jasna: ako mogu da budu na meti objektiva, isto tako mogu da budu i na meti oružja.

Godine 1997. vojni oficir Milan Gunj dobio je neobičan telefonski poziv u Beogradu da što prije dođe u vojno odmaralište na Rajcu. Tamo je zatekao desetak muškaraca na samom ulazu, a jedan od njih je bio Mladić.

“Uhvatila me je panika. Bio sam veoma uplašen i osjećao sam se nelagodno, pošto sam znao da je Haški tribunal optužio Mladića za izvjesne zločine”, ispričao je on na suđenju.

Mjesec dana kasnije, ponovo u gluvo doba noći, Mladićeva pratnja pojavila se u Stagarima, kod Kragujevca, u drugom, većem, vojnom odmaralištu, sa sportskim terenima, bazenima, u blizini šume gdje je bio dozvoljen lov na jelene.

Mladić je jedno vrijeme imao kuvara i svog konobara: General Đorđe Ćurčin ispričao je kako je izgledao tipičan dan s Mladićem dok je bio bjegunac.

“Razgovarali smo, šetali smo se kroz šumu, igrali smo šah. Igrali smo i karte i stoni tenis. Zatim bismo ručali i ponovo odlazili u šetnju kroz šumu”, rekao je on.

Za njegovu ličnu zaštitu u Beogradu je formiran specijalni Trideseti centar za obezbjeđenje sa 10 telohranitelja. Pored njih, Mladić je imao i kuvara, čak i ličnog kelnera, koji se vraćao s njim na Rajac, dok je u Stragarima bila sezona lova.

Mladić je izvjesno vrijeme provodio u svojoj porodičnoj kući u Ulici Blagoja Parovića u Beogradu, odakle je odlazio u restorane i na fudbalske utakmice.

“One noći kada je Milošević uhapšen, Mladić je bio u svom stanu, odakle je iste noći otišao”, kaže Ćurčin i dodaje da je general bio čvrsto riješen da se ne preda živ.”

Miloševićevi prijatelji u vojnoj komandi preselili su ga u drugu bazu u Krčmaru, kod Valjeva, koja ima podzemni bunker, ali su im od tog trenutka ruke bile vezane pošto je Đinđić preuzeo kontrolu nad aparatom bezbjednosti.

Vojska simulirala napade da bi ga natjerali da ode iz kasarne u Krčmaru: Generali su tada rekli Mladiću da mora da ode iz Krčmara, što je on u početku odbio. Nastala je neka vrsta pat pozicije, u kojoj je vojska nadlijetala bazu helikopterima, simulirajući napade, da bi ga ubjedila da ode. On je to i učinio prvog juna, napuštajući bazu u konvoju vojnih vozila. Tako je započela etapa manje “komforna” faza njegovog života u bjekstvu.

Mreža njegovih pomagača svela se na šačicu starih drugova iz rata u Bosni, na čelu sa bivšim pukovnikom Jovom Đogom, koji je organizovao iznamljivanje niza stanova u novobeogradskim soliterima.

“Dok je bio u Novom Beogradu, nije izlazio, donosili su mu hranu i novine, a porodica nije smjela da ga posjećuje”, ispričao je Miloš Šaljić, Mladićev advokat.

Srpski zvaničnik, koji je učestvovao u lovu na Mladića, kasnije je ispričao: “Iznajmljeni stanovi su birani po vrlo strogim kriterijumima. Morali su da budu u velikim zgradama, bez zaključavanja kapije i sigurnosnih kamera, a sprat iznad i ispod morao je da bude prazan.”

Stanovao samo nekoliko zgrada od Radovana Karadžića: To je trajalo nekoliko mjeseci, dok mreža njegovih zaštitnika nije pronašla nekoliko kuća, gdje se Mladić osjećao potpuno sigurno, u Ulici Jurija Gagarina. Stanovao je samo nekoliko zgrada od Radovana Karadžića, ali je moguće da se ipak nisu sreli.

Mladić se pridržavao vojničke discipline, rijetko je izlazio, osim povremeno u večernju šetnju pored Save, sa sinom Darkom. Bio je zahtjevan prema muškarcima i ženama koji su brinuli o njemu. Tražio je toplo mlijeko s medom ujutro, prije gimnastike, hrana je morala da bude svježa, a voće i povrće kupovalo se sa različitih tezgi, s nevjerovatnim objašnjenjem da bi nabavka na istom mjestu mogla da pobudi sumnju i otkrije gdje se nalazi.

Vodio je računa o svom izgledu, brijao se svaki dan i imao je običaj da kaže: “Onako kako izgledaš na dan smrti, tako ćeš izgledati i u zagrobnom životu.”

Pazio je na higijenu zuba, jer je znao da bi odlazak kod zubara ugrozio njegovu bezbjednost.

Poslije Đinđićevog ubistva, ljudi koji su ga čuvali sve više su se osipali. Ranije su telohranitelji ostajali s njim i ponekad su spavali na podu. Kasnije, kad bi mjenjao stan, nisu išli sa njim, a samo jedna osoba je znala gdje se tačno nalazi.

Postoje dokazi da se u to vrijeme Mladić krio u podzemnim bunkerima u kasarni u Topčideru, gdje su dvojica vojnika ubijena 2004, navodno zato što su ga vidjela.

Mladić se vratio u Ulicu Jurija Gagarina 2005. godine, ali u drugi stan. U decembru te godine premješten je u selo Ljuba, kod Sremske Mitrovice, gdje je jedan od njegovih zaštitnika imao vikendicu.

Otpuštio telohranitelje da ga ne bi izdali: Plašeći se da će biti otkriven, “otpuštio” je telohranitelje da ga ne bi izdali.

Četvrtog februara 2006. pojavio se u stanu svog šuraka Krsta Jegdića, koji ga je sjutradan odvezao kod brata Miroslava u Malu Moštanicu, na Savi. Miroslavljeva snaja Đuka kuvala je Mladiću obroke, ali je kasnije izjavila da je saznala o kome je riječ tek kad je Mladić uhapšen.

O tome gdje se posle toga sklonio postoje različite verzije. Prema zvaničnoj verziji, Mladić je odatle direktno pobjegao u Lazarevo, gdje mu živi rodbina i gdje je na kraju uhvaćen. Postoje i sumnje da je prije toga boravio u Gackom, na sjeveroistoku Bosne, ali to nikada nije potvrđeno.

Ono što se sa sigurnošću zna jeste da je Mladić završio svoj život bjegunca u Lazarevu, narušenog zdravlja, najvjerovatnije zbog moždanog udara.

(Izvor:portalanalitika.me)