Naš renesansni pjesnik Ljudevit Paskvalić rođen je u Kotoru 1500, a tu i umro 1551. godine. Stekao je visoko obrazovanje na studijama u Padovi.

Pisao je na talijanskom i latinskom, a služio se „slovinskim“, kako se tada zvao jezik njegovih predaka. Latinski pisana crnogorska književnost ima u njemu, pored Dukljanina i Zmajevića, svog najboljeg predstavnika.

Znao je i starogrčki, čiji su klasici, Fileta sa Kosa, filolog Kalimah, idiličar Teokrit, stoik Kleant, Hesiod iz Askre u Beotiji, i drugi, na koje se on poziva, možda bili jedno od rijetkih istinskih zadovoljstava njegovog života.

Dopao je mavarskog ropstva negdje u Sredozemlju. Ne znamo da li se otuda izbavio, ili otkupio, ali znamo da je to uradio sam samcit.

Bavio se, izgleda prinudno, vojnim inženjeringom na Malti. Odatle je slao dirljive epistole svojim sugrađanima Kamilu Dragu, Eugenu Bući, Ivanu Bolici, don Klimentu Ranjini i dr.

Po povratku u Kotor 1538, ovaj petrarkista, koji je, doduše, slijedio Petrarku, poput mnogih pjesnika onoga doba, ali je svoje madrigale strukturirao u tercinama, proširio muzičke forme (meličku liriku je transformisao u kanconu, čak uveo i formalne novine: nestrofičke pjesme s epigramatičkom strukturom), osnovao je astronomsku laboratoriju da gleda zvijezde.

Groba mu ne znamo; rodni grad mu se nije odužio ni običnom bistom, iako je imao na raspolaganju za tu prijatnu dužnost četiri i po stoljeća.

Objavljene su mu dvije zbirke u Rimu, Rime volgari za života, i Carminae ubrzo nakon smrti.

Ljudevit Paskvalić spada, uz Njegoša, u uski krug naših najznačajnijih i dakako najvećih pjesnika.

(Izvor:Vijesti)