Svečanost povodom uručenja Njegoševe nagrade upriličena je u Vladinom domu na Cetinju. 

Odluku o ovogodišnjem laureatu donio je međunarodni žiri u kojem su bili Bogomil Đuzel iz Makedonije, Ivan Lovrenović iz Bosne i Hercegovine, Rusanka Lyapova iz Bugarske, Dušan Šarotar iz Slovenije, Jovica Aćin iz Srbije, Miljenko Jergović iz Hrvatske i Vlatko Simunović iz Crne Gore.

Jergović je kazao da su članovi žirija pri odlučivanju “slobodno čitali”.

"Slobodno smo razmišljali o knjigama, slobodno smo razmišljali o piscima, slobodno smo razmišljali o književnosti - to je ono što je u ovoj priči jako važno", kazao je Jergović dodajući da su se ove godine nametnule neke od najboljih i najvažnijih južnoslavnekih knjiga objavljenih u proteklih 10, 15 ili 20 godina.

Kako je kazao, žiri se na kraju, tajnim glasanjem, odlučio za knjigu "Čovjek bez lica“ Milorada Popovića. Pored te knjige, žiri je na umu imao i Popovićevo pjesničko djelo, njegove eseje i njegov njegošološki opus, odnosno opus tekstova i cijelu jednu knjigu o Njegošu.

Jergović je kazao da žiri, prilikom odlučivanja, nije imao na umu političke aspekte nagrađivanja ove knjige, jer se politički apsekti ne smiju imati na umu kada se govori o književnosti i knjigama .

"Na Njegoša se, posljednjih 150 godina, pozivao kome god je to palo na pamet. Iz toga se rodilo više zla nego dobra, i to se nastavlja sve do današnjih dana, u svim ratovima i u svim mirovima", kazao je Jergović.

On smatra da se nagrađivanjem književnosti radi književnosti same, nagrađivanjem pisaca radi pisaca samih, ispunjava ono što je trebalo biti osnova našeg duga prema najvećem crnogorskom i južnoslovenskom pjesniku - a to je vraćanje Njegoša književnosti i vraćanje Njegoša poeziji.

"Nagrađujući "Čovjeka bez lica“ mi prilažemo taj kamenčić, taj mali korak, taj mali trenutak vraćanju Njegoša onome čemu Njegoš zapravo pripada", kazao je Jergović.

Vujanović je kazao da je Njegoševa nagrada dio književnog pa i identiteta kulture Crne Gore.

"Ambicije i vrijednosti ove nagrade opredjeljene su grandioznim djelom Petra II Petrovica Njegoša. Ličnosti epohalne vrijednosti čije su nemjerljive zasluge za stvaranje našeg državnog i nacionalnog identiteta. Pjesnik koji Lovćen, svoj posljednji zemaljski hram, postavlja kao svjetionik, prema kome se mjeri sve što je vrijedno u našoj književnosti", kazao je Vujanović.

Ukupno Njegoševo djelo nas podstiče i obavezuje da izgrađujemo ličnost na poštovanju morala i pravde, kazao je crnogorski predsjednik.

"Na idealu čojstva, prema kome čovjek ne treba da bude "čovjek bez lica", iz naslova romana dobitnika ovogodišnje Njegoševe nagrade, već čovjek sa licem, karakterom i osobenošću ili kako Njegoš poručuje "Ime česno zasluži li na njoj/ on je ima rašta polaziti", poručio je Vujanović.

"Za mene koji sam rođen u Katunskoj nahiji, još u vrijeme dok su mladi i stari, jedva pismeni seljaci, ali i analfabete, govorili naizust dijaloge likova iz Gorskog vijenca, i pričali anegdote o vladici Radu kao da su s njim drugovali, dodjela Njegoševe nagrade ne predstavlja samo jedinstveno profesionalno priznanje nego ima i osobito simboličko i moralno značenje. Hvala vam za ovu veliku čast koju sam primio blagodarno i ponizno", kazao je u svojoj besjedi, laureat Njegoševe nagrade Milorad Popović.

Popović je kazao da sa današnje distance, poslije propasti jugoslovenske ideje, možemo sa sigurnošću tvrditi da bi pjesnik Gorskog vijenca, da je nekim slučajem bio savremenik stvaranja Prve Jugoslavije, tog i takvog ujedinjenja Južnih Slovena, u kojemu je Crna Gora 1918., vojno okupirana od svojih saveznika i svedena na prezrenu bezimenu provinciju, a kralj Nikola, poslije šezdeset godina vladavine proćeran i pretvoren u tužnog izgnanika i apatrida, bio najogorčeniji protivnik aneksije Crne Gore Srbiji.

"Jer, nijedan drugi, mali i veliki Crnogorac, prije i poslije, nije bio tako ponosan na voljnost i slobodu podlovćenskog svijeta koliko je to bio Petar Drugi Petrović Njegoš. On, podsjeća Popović, u pismu Matiji Banu, navodi: “ Slobodnoj Crnoj Gori priliči da samo od slobodne države kao Amerika primi pomoć, kad već ne može bez nje biti… Rusiju volim, ali ne volim da mi se svakom prilikom daje osjećati cijena te pomoći. Ja gospodar slobodne Crne Gore pravi sam rob petrogradskih ćudi. To mi je dodijalo, pa hoću taj jaram da zbacim”.

Stoga, kaže Popović, besmislene su tirade ideologa unitarnog jugoslovenstva, velikosrpstva i panslavizma da je Crna Gora Njegošu bila ne samo pretijesna nego i da je on svim silama težio da je ritualno žrtvuje jednoj zamišljenoj većoj i bogatijoj državnoj zajednici.

"Njegoš je odveć veliki pjesnik da bi u bilo kojem nacionalno - kulturološkom kontekstu bio interesantan samo piscima i ljubiteljima lijepe književnosti. I da je Crna Gora u 20. stoljeću imala sreću da se skladnije razvija, bez hegemonisitičkih pritisaka, unutrašnjih podjela i pokušaja nacionalne asimilacije, bez toliko ratova, okupacija, promjena državnih sistema i ideologija, nesumnjivo bi ga naraštaji, kao što je to slučaj s drugim nacijama i njihovim velikim pjesnicima romantizma, Puškinom, Geteom, Bajronom, Igoom, Leopardijijem, Prešernom, Emineskuom, Petefijem, Mickijevičem, Botevom, Ševčenkom… uzeli kao jednu vrstu nacionalne zastave. Ali, nijedan drugi znameniti pjesnik romantizma nije imao takvu posmrtnu sudbinu: svijest o Njegoševu geniju dugo i sporo se probijala među učenim svijetom u balkanskim provincijama, čiji filistarski, skorojevićki duh nije mogao dobaciti dalje i više od stihotvorenija Sima Milutinovića, Lukijana Mušickog, Branka Radičevića, Stanka Vraza, knjaza Nikole… Njegoš im je ličio na neku tamnu, divlju gromadu koja nije saobrazna kitnjastim i elegičnim stihovima južnoslovenskih bardova. Razlika između genija i epigona nije u vještini versifikacije niti u težnji za jezičkim i stilskim savršenstvom već u razlici između slijepog i bojažljivog slijeđenja prethodnih generacija i samosvijesti da se tradicija ne može samo naslijediti nego se, s iskustvom koji nijesu imali prethodnici, stalno proširuje i preispituje njeno značenje u savremenom poretku stvari", kazao je, u besjedi, Milorad Popović.

Borba za Njegoševo nasljeđe neprestano se obnavlja i dobija na zamahu, pogotovo u vrijeme političkih kriza i važnih kulturnih i nacionalnih jubileja, po orvelovskoj definiciji:” Ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost: ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost”.

"Velikosrpsko svojatanje Njegoša razarajuće djeluje na razvoj crnogorske nacionalne svijesti: jer, ukoliko najveći južnoslovenski pjesnik, koji je uz to bio svjetovni i duhovni poglavar Crne Gore nije Crnogorac, onda je svako dokazivanje nacionalne samobitnosti besmisleno i beznadežno. U duhovnoj matrici etnogenetičara i kleronacionalista nema mjesta za sumnju, kamoli za dvojnost ili višeznačnost: dakle ni za mogućnost da Njegoš, poput, recimo, Česlava Miloša, Gogolja, Brodskog, Andrića, Desnice, Kovača… čija djela baštine najmanje dvije nacionalne književnosti, bude istovremeno crnogorski i srpski, konačno i južnoslovenski pjesnik. Jer, implicitno bi priznali posebnost crnogorske nacionalne kulture, ali i svjetonazorsku antinomiju: u crnogorskoj percepciji Njegoš je genijalni slobodar a u velikosrpskoj doktrini on je uz Svetoga Savu, drugi stub tobožnje nacionalne superiornosti. Moćnoj i beskrupuloznoj velikosrpskoj propagandi, koja pjesnika slobode pretvara u pobornika tirjanstva, stavljajući znak jednakosti između Njegoševog otpora Osmanskoj imperiji i zločinaca kojima su u potonjem ratu stihovi iz Gorskog vijenca bili inspiracija za masakre i proćerivanja civila, lakoumno su podlegli i izvjesni bošnjački intelektualci, ne shvatajući da tako osnažuju raison d’etre ideologije koja je planirala etnička čišćenja i genocid u Srebrenici", naglasio je Popović.

On je dodao da je koncepcija prema kojoj je Njegoševo srpstvo krucijalni dokaz da Crna Gora nema posebni identitet, samim tim ni razloga za posebnu državu, nadmoćna, pa i dominantna u materijalnom, institucionalnom i svakom drugom pogledu.

"I stoga efikasno uspijeva, kombinacijom različitih propagandnih tehnika, katkad administrativnim mjerama i represijom, da demonizuje kritička preispitivanja ovještalih kanona. Posebnu buku i bijes izaziva prezentovanje istorijskih činjenica, na primjer, da je Njegoš od ruskog Sinoda dobio oficijelno priznanje autokefalnosti pravoslavne crkve u Crnoj Gori, da je on prvi nominovao crnogorski jezik, i da je lično u putnim ispravama upisivao narodnost Crnogorac. Ogromni materijalni resursi, pogotovo u dvadesetom vijeku, potrošeni su za asimilovanje Crnogoraca, i opet njihovi rezultati su polovični i kontroverzni. Crnogorska kontroverza upravo se temelji na gotovo misterioznoj vjekovnoj opstojnosti ovog malobrojnog ljudstva u crnim brdima ponad mediteranske obale – za koje je Volter govorio da liče na mravinjak – i s druge strane njihove nesposobnosti da konačno dovrše proces nacionalnog konstituisanja. Ova slamka “među vihorove”, u svakom vremenu suočavala se sa novim, drugačijim opasnostima: u vaktu vladika iz kuće Petrovića Njegoša i kad nije bilo direktne spoljne ugroze prijetila joj je samovolja glavara pograničnih plemena, kasnije je bila moneta za potkusurivanje različitih velikodržavnih ideologija, a danas kad je Crna Gora postala članica Ujedinjenih nacija i Evroatlanskog saveza, opako je napadnuta iz onih hramova nekadašnje narodne crkve Njegoševe, koji su u međuvremenu postali glavni propagandno-obavještajni i paravojni stožeri svake protivcrnogorske zavjere. Pjesnik bi kazao: “Junaku se često putah znade/ vedro nebo nasmijat grohotom”, kaže Popović.

On smatra da će se i u predvidljivoj budućnosti nastaviti borba za Njegoševo nasljeđe, koja će umnogome determinisati karakter, ideologiju i kulturno-politički pravac Crne Gore.

"Bez obzira što danas naša zemlja nekom izvanjcu koji obiđe ovdašnje knjižare, bogomolje, takozvane ljetnje festivale, može izgledati kao kulturna kolonija, negativna iskustva prošlog stoljeća – pogotovo ona iz 1918. i 1989. – nedvosmisleno nam sugerišu da nikakva trenutna slabost, nesposobno i neodlučno vođstvo ili nepovoljne vanjske okolnosti, ne mogu zatrijeti originalno istorijsko i duhovno iskustvo iz kojega izviru Gorski vijenac i Luča mikrokozma. Njihova neuporediva jezička, izražajna i misaona ljepota i snaga najmoćnija su legitimacija ove male ali dragocjene nacionalne zajednice, i njena trajna poveznica s duhom i sudbinom evropske civilizacije", kazao je Popović.