On ističe da je dovoljno podsjetiti  šta je pisalo u strategijama razvoja Crne Gore kao ekološke države ili razvoja održivog turizma i uporediti to sa našim sadašnjim stanjem.

“Stoga sam zaključak da će se morati smanjivati plate, penzije i socijalna davanja, a povećavati porezi, izveo prije svega iz detaljnih analiza i obavezujućih dokumenata Evropske komisije, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, respektabilnih institucija koje dobro poznaju našu stvarnost i nemaju potrebu da obmanjuju javnost”, naglašava Mijović.

Kaže da za razliku od vladinih dokumenata, iz dokumenata međunarodnih institucija  se jasno vidi da se radi uravnoteženja budžeta ukupni rashodi za plate u javnom sektoru u periodu ‎2016 - 2019 moraju smanjiti za 17,8%, (sa 12,9% na 10,6% GDP), a socijalna davanja za 15,6% (sa 14,1% na 11,9% BDP).

“Ako se još uzme u obzir da su nerealne vladine projekcije troškova dionice autoputa jer ne uključuju troškove gradnje petlji, prilaznih puteva, priključenja na struju  itd, te da nije uračunata isplata manjinskog paketa akcija A2A (ide li se na punu privatizaciiju EPCG?), da nisu ukalkulisani  rizici za mogući pad garancija ili gubitak arbitraža, što sve zajedno može koštati i nekoliko stotina miliona eura, može se zaključiti da će stezanje kaiša možda biti još žešće”, ističe Mijović.

On kaže da ako se pođe od pretpostavke da se započeta dionica autoputa mora potpuno dovršiti u planiranom periodu, evidentno je da u kapitalnom budžetu neće biti mjesta niti za jedan drugi razvojni projekat, pa ni za one obećane sjeveru Crne Gore koje pominje Vlada.

“Štaviše, zbog probijanja mastrihških kriterijuma, tj prezaduženosti, neće biti mjesta  za dodatne investicije  ni posle 2020. godine, ako bi se nastavila gradnja ostatka autoputa od 120km. Tu su izgledi ipak nešto bolji jer je premijer nedavno odustao od državnog finansiranja gradnje drugih dionica i prepustio privatnom sektoru da to radi, ako mu se isplati. To, pak, znači da ćemo sljedećih desetak godina ipak imati samo jednu dionicu od 41km od ničega do nigdje” tvrdi Mijović.

Tvrdi i da Vlada ima pristup međunarodnom privatnom tržištu kapitala ne bi za finansijsku konsolidaciju tražila podršku Svjetske banke i pozitivnu ocjenu, ako ne i finansijsku pomoć MMF-a, već bih ih zbog “nezgodnog” uslovljavanja zaobišla u širokom luku kao što je ranije činila.

“S druge strane, ako ih dobije, ta podrška će biti za stvarne reforme koje ovjeri i Evropska komisija, a ne ono što piše u vladinim dokumentima za javnu upotrebu. Prema tome, nisam zlonamjeran kao što tvrdi Vlada, već realan”, istiće Mijović.

Mijović dodaje da će za ekonomski oporavak pored finansijske konsolidacije biti potrebno da se znatno poboljša investicioni ambijent.

“To se, složićemo se, bez raspleta usijane političke krize ne može dogoditi, pa bi bilo da uputno da premijer i njegov partijski šef, ako im je milija država od partije, preduzmu ono što se od njih očekuje”, zaključuje Mijović.