On je optužen za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u mjestu Duljci na teritoriji opštine Bihać 23. septembra 1992. godine.

Tadiću (1949) je stavljeno na teret ubistvo 18 civila koji su brali šljive na radnoj obavezi u Duljcima i nanošenje teških tjelesnih povreda T.H, sa trajnim posljedicama.

On je ovo krivično djelo izvršio u saizvršilaštvu, zajedno sa Zoranom Tadićem, Jovicom Tadićem zvanim "Kajo", Zoranom Bergom i Željkom Babićem - koji su 2012. godine, na osnovu Sporazuma o priznanju krivice, pravnosnažno osuđeni presudom Kantonalnog suda u Bihaću, kao i sa Svetkom Tadićem – za sada nedostupnom državnim organima, i sada pokojnima Slobodanom i Gojkom Đurićem.

Prema optužnici, oni su sa dva putnička vozila došli do mjesta gdje su civili bošnjačke nacionalnosti brali šljive u sklopu radne obaveze koju im je odredilo Ratno predsjedništvo Srpske Opštine Bihać. Naoružani automatskim oružjem, obučeni u vojne i policijske uniforme i maskirani sa kapama i čarapama na glavi, prišli su civilima, trčeći su počeli da pucaju na njih.

Kada su videli da se neki od civila sakrivaju u štali u blizini asfaltnog puta, na senik su bacili bombu, a neke od civila su ubadali nožem. Tijela ubijenih su stavljali na gomilu i palili, navodi se u saopštenju tužilaštva dostavljenom.

U namjeri da liše života T.H, koja se nalazila u neposrednoj blizini kuće, ispalili su u nju više metaka iz automatskih pušaka. Tom prilikom je, kako navodi tužilaštvo, zadobila teške tjelesne povrede sa trajnim i znatnim posljedicama. Jedan broj civila koji je istog dana bio u radnoj obavezi, uspio je da se spasi bežeći u pravcu brda, a potom su preplivali rijeku Unu i tako izbjegli u Republiku Hrvatsku.

Tužilaštvo za ratne zločine preuzelo je gonjenje u ovom predmetu od Kantonalnog tužilaštva u Bihaću, a sam optuženi Tadić je stavio zahtjev da mu se sudi u Srbiji.

(Izvor:B92)