Grupa volontera, poznatih kao vilenjaci, svake godine vrijedno odgovara na svako pismo iz svih krajeva svijeta, a zanimljivo je da im poštari dostavljaju čak i ona koja nemaju adrese, već su naslovljena samo "Za Deda Mraza". 

Neumorni "vilenjaci", njih oko 300, odgovaraju na svako pismo, a ponekad to bude i po 2.000 pisama dnevno. 

"Nevjerovatno je usrećiti djecu", kaže 86-godišnja Pet Koč, glavni vilenjak u gradu. Ona se bavi pisanjem odgovora još od svoje 11. godine. 

"Sjedimo ovdje, smijemo se i plačemo", priča Koč. 

"Stižu nam pisma djece u kojima njihovi roditelji napišu: 'Naučili smo da koristimo tutu pa se nadamo da će Deda doći' ili 'Prestali smo da sisamo palac'. Neka djeca pišu veoma tužna pisma kao što je: 'Živim sa bakom, ali želim da budem sa svojim tatom'". 

A situacija bi bila sasvim drugačija da je ovaj grad zadržao svoje originalno ime: Santa Fe.

Kada su 1850-ih godina njegovi stanovnici zatražili sopstveni poštanski broj, nastao je problem. Već je postojao grad Santa Fe u Indijani, a država nije dozvolila dva identična poštanska naziva. 

Tada je ovaj Santa Fe morao da promijeni ime. Nakon puno javnih diskusija i pomalo svađa, uoči Božića djeca su se spuštala niz sniježne staze i uzvikivala "Santa Kloz", a odrasli su potom poručili: "Neka tako i bude". 

S godinama su pisma upućena Deda Mrazu počela da stižu u poštu ovog grada, a od 1914. počela je i praksa slanja odgovora. Na početku se radilo o malom broju pisama, pa odgovaranje nije zahtijevalo pretjeran trud, međutim, kako je vrijeme prolazilo, broj volontera je rastao. Danas je slanje odgovora ozbiljan posao. 

Svaki odgovor koji šalju pisan je rukom i posebno upućen osobi koja je pisala Deda Mrazu, bilo da je to dijete ili odrasla osoba. Volonteri koji se bave ovim poslom nekada i satima putuju kako bi izvršili preuzetu dužnost. 

"Povremeno nam majke opišu kako su se lica njihove djece ozarila kada su dobili odgovor od Deda Mrata. To je naša najveća nagrada", kaže volonterka Pet.

Izvor:Klix.ba