Ono što piloti nisu znali jeste da je gorivo curilo sve vrijeme na putu od Toronta do Lisabona.
Kada je otkazao prvi motor, donijeta je odluka da avion prinudno sleti na Azorska ostrva.
Nedugo zatim otkazao je i drugi motor, pa je posada, koja je iza sebe imala više od 20.000 sati letačkog skustva, nastavila da jedri u vazduhu još oko 120 kilometara.
Avion je uspješno prizemljen, a incident je ušao u istoriju kao najduži avionski let bez pomoći motora, piše britanski Telegraf.
Priča o letu kompanije Er Transat podsetnik je da, čak i ako svi motori otkažu, i dalje postoje velike šanse da putnici bezbjedno slete na zemlju.
Pilot Patrik Smit u svojoj knjizi "Cockpit Confidential" objašnjava da, bez pogona motora, visina aviona na svakih 16 kilometara razdaljine opadne za oko 1,6 kilometara.
To znači da putnički avion, koji u prosjeku leti na 10 kilometara nadmorske visine, može da jedri još oko 100 kilometara prije nego što dodirne tlo.
Ipak, brzina i ugao poniranja nisu uvijek isti.
Godine 1982, na letu kompanije Britiš Ervejz od Oklanda na Novom Zelandu ka Mont Galunggungu u Zapadnoj Javi u Indoneziji, dogodilo se da otkažu sva četiri motora.
Sa odnosom jedrenja od 15:1, posada je shvatila da na raspolaganju ima još samo 23 minuta, prije nego što udari o zemlju, a da se pred njom nalazi put od 146 kilometara.
Kako se avion približavao Džakarti, gdje je trebalo prinutno da sleti, tako je iznenada proradio prvo jedan motor, pa drugi, a onda i preostala dva.
U incidentu nije stradala nijedna osoba.
Smit navodi da se jedrenje odvija mnogo češće nego što putnici misle.
"Proces otprilike podsjeća na spuštanje automobila nizbrdo bez pritiskanja papučice za gas", objasnio je.
B92
Komentari