Nebrojene letove obilježila su mnoga uzbuđenja, a nezaboravan ostaje put od Beograda do Toronta 1985. godine kad je jednoj od putnica pomogla da se porodi.
- Prilazi mi trudnica i kaže “meni voda curi niz nogu”. Ja je pitam kad joj je termin, a ona odgovara da je danas. Pošla je, kaže, u Kanadu da se tamo porodi kako bi dijete dobilo njihovo državljanstvo. Šef kabine okupi sve stjuardese, pita nas koja će da je porađa i ja se javim. Smjestile smo se u biznis klasu, dala sam joj ruku da steže kad zaboli. Bolje to nego da putnici slušaju vriske. Ruka mi je do Toronta bila crna, a bebu smo dočekali na pisti – priseća se Živkoivćeva jednog od najdramatičnijih iskustava u svojoj karijeri.
San iz djetinjstva da bude stjuardesa kad poraste, ostvario joj se u dvadesetoj godini. U dnevnim novinama je vidjela “Jatov” oglas, prijavila se na konkurs bez znanja roditelja i među 1.200 kandidata, bila je primljena. Živkovićeva se i danas sjeća kako su članovi komisije među sobom šaputali “ona je rođena stjuardesa”.
- Kad su me pitali zašto želim da se bavim ovim poslom, rekla sam da sam zaljubljena u to od kad znam za sebe i ta ljubav ni posle 35 godina ne jenjava - kaže.
Njen otac je bio inženjer geodezije, zbog čega je još od najranijeg djetinjstva dosta putovala sa porodicom. Osnovnu školu završila je u Keniji, gdje je naučila engleski, francuski, čak i svahili.
- Prilagođavanje na bilo koje novo mjesto nikad mi nije bilo problem – priča stjuardesa koja, bez obzira na to što voli svoj posao, kaže da on spada u najteža zanimanja.
Strepnje kojima je izložena svaki put kada je u avionu prikriva osmehom, ali brinuti o stotinak ljudi nije lako ni na zemlji, a kamoli na 10.000 metara. Sve što je moguće, ona se trudi da riješi na zemlji, jer, kako kaže, u vazduhu svaki problem postaje deset puta veći. Tako je jednom pred let iz Atine primjetila da se jedan od putnika ne osjeća dobro, pa je, iako je on odbio pomoć, pozvala dežurno medicinsko osoblje. Ispostavilo se da je čovjek bio u predinfarktnom stanju i da mu je Živkovićeva praktično spasla život.
- Ljudi misle da je naš posao samo u smješkanju i djeljenju sendviča, ali je to najmanji dio onoga za šta smo obučene. Stjuardese, prije svega moraju da budu fizički i psihički jake i u svakom trenutku spremne za bilo kakvu vanrednu okolnost – kaže Snežana Živković.
(Izvor:Blic)
