Papić je od rane mladosti bio posvijećen teatru, i to raznim njegovim segmentima: počeo je kao glumac u “Titovim mornarima“, današnjem GKM-u, zajedno s Borisom Dvornikom, Ivicom Vidovićem i Gertrudom Munitić. Budući da je imao lijep bariton, nastupao je i kao operni pjevač, režijom se bavio amaterski, uglavnom po splitskim školama, ali pozorišnoj maski posvijetio se svim srcem. Za maskera je učio kod Stjepana Pappa koji je predavao masku na glumačkoj školi u Beču, a u splitskom HNK zaposlio se nakon 2. svjetskog rata, i tamo decenijama radio kao šef maske prenoseći usput znanje mlađim kolegama.
Povremeno je pisao o šminki i na stranicama “Slobodne Dalmacije“, a malo je ondašnjih novinara iz rubrike kulture propustilo s njim napraviti poneki razgovor. Pokojnom Momčilu Popadiću pričao je kako studiozno pristupa poslu, prati probe, razmišlja o usklađivanju maske, izvođača i lika koji on tumači, a prije svega - obavezno pročita djelo koje se postavlja. Tvrdio je da je najteže raditi maske za tzv. salonske drame - gdje sve mora biti veoma diskretno i precizno, dok se u operi i baletu šminker može i “razmahati“, pa Mefisto u “Faustu“ mora biti jednako oštar i dojmljiv gledaocu iz prvog i posljednjeg reda.
Splitska publika srednje generacije još pamti njegove kreacije, a samom Papiću je bila najdraža maska Frankensteina koju je izrađivao Josipu Gendi za predstavu “Dan kad je Mary Shelley susrela Charlottu Bronte“... Govorio je da bi se i sam uplašio kada bi Gendu do kraja “uredio“. Uz to, najdraže mu je bilo šminkati Antu Marušića kao Rigoletta, Iliju Žiška kao Otella, Slavka Štetića kao Parona Furtu ili Tonku Štetić kao groficu iz “Pikove dame“. Budući da je bio perfekcionist, znao je i o svom trošku naručivati šminku iz inozemstva kako bi je koristio u pozorištu, a sve dodatke za lice koje je trebalo preoblikovati izrađivao je isključio od pamuka koji je izvođaču najugodniji i upija znoj .
Posebno mu je bilo drago kada ga kritika ne bi zaobišla - kao što se često događa - a Frane Baras i Anatolij Kudrjavcev desetke puta su pohvalili u svojim osvrtima njegovo majstorstvo. Juraj Papić koji je obogatio bezbrojne splitske predstave tvrdio je da se njegov posao ne razlikuje puno od slikarskog. Svake je večeri izrađivao portrete na živim licima koji su doduše trajali samo jednu veče, ali su i po tim “živim slikama “ i danas ostale upamćene mnoge predstave.
(Izvor:Slobodna Dalmacija)
