Brojne policijske snage sa moćnim voznim parkom, uveličale su skup, tako što su parkirane „sa one strane“ mosta, budno pratile na okupljenu i ničim izazvanu pastvu, s’ ove strane granice, izvršavajući tako dati zadatak, ne dozvolivši „skrnavljenje“ ni jedne stope zemlje otadžbine Srbije, od strane „pobunjene“ pastve.

Za Filareta je nekako ponestalo razumijevanja koje je, prema priči svjedoka, prvi pokazao počivši patrijarh Pavle kad je nakon posjete pljevaljskom manastiru Svete Trojice grabio uz čaršiju ka autobuskoj stanici, a brižni Filaret mu uzalud nudio prevoz svojim džipom. Kažu da se dobri Pavle u jednom trenutku brecnuo: “A odakle tebi džip?!” i produžio peške. Eh, odakle?! Pa, zavjet skromnosti, darežljivi Vojislav Šešelj, a i nedostatak adekvatne mreže aerodroma...?! Inače bi Filaret iz Prijepolja, gde stoluje kao vladika mileševski, nedavno kakvim jeroplanom zaždio kod ministra policije, takođe znamenitog Ivice Dačića, umesto što mu je sitnu knjigu pisao i molio ga da spriječi njegovo penzionisanje! Koje njemu i još nekim znamenitim preosveštenstvima kao što je vladika Pahomije, jelte, spremaju “mangupi” iz njihovih redova! Događa se da nevoljnici svih vrsta i stepena ugroženosti pokušavaju doći do moćnih ljudi ne bi li se kako dokopali (ne)zaslužene penzije, ali da jedan crkveni velikodostojnik, inače zreo za penziju svake vrste, trči kod policijskog ministra da ga ostavi u službi, još nije zabeleženo. Osim ako, umesto kod patrijarha Irineja, ne službuje kod Dačića - ispašće da ima nečeg u tome, što je Filaret svoj raskošni vladičanski dom podigao na temeljima bivše policijske stanice! A na mjestu nekadašnjih zatvorskih ćelija u kojima su mučeni i nekad do smrti prebijani građani, postavio luksuzne đakuzi kade.

A i kad je svojevremeno sadašnji ministar bio tek “mlađani socijalista”, Filaret je tom podmlatku, zbog koga je veći dio nas prerano ostario, organizovao transparentnu dobrodošlicu u Prijepolju. U međuvremenu je Dačića odlikovao i ordenom, a tek što se nije libio da pruži punu podršku vrhovnom socijalisti Slobodanu Miloševiću agitujući za njega pred one ključne izbore 2000. Čak je u to vrijeme i sam aktivno učestvovao u vlasti, obnašajući funkciju pomoćnika ministra vjera u Saveznoj vladi, a njegova fascinacija politikom i političarima nije prestala ni nakon Miloševićevog pada i Filaretovog pokajanja na vanrednom Arhijerejskom saboru SPC-a iste godine kada je molio za oprost onih koje je svojim izjavama “sablaznio i ožalostio”.

Držao je fige, a bogami i službu, Tomislavu Nikoliću kad se ovaj kandidovao za predsjednika, pre toga je znao da zvonjavom manastirskih zvona obilježi dolazak Vojislava Šešelja u Prijepolje, pozivao je narod da glasa za Milutina Mrkonjića, a naročito se oduševljavao likom i djelom Velimira Ilića: “Srbija mora da ima domaćina, mora da ima gazdu. Taj čovek je Velimir Ilić!”. I Velja je znao da uzvrati podrškom dok je Filaret štrajkovao zbog toga što su mu crnogorske vlasti zabranile ulaz u Crnu Goru! Inače, taj njegov štrajk “do skončanja života ili pobjede” na ničijoj zemlji na srpsko-crnogorskoj granici krajem avgusta 2007. okončan je posle desetak dana. A ulaz mu je bio zabranjen jer se njegovo ime našlo na nekakvom spisku Haškog tribunala na kome su bili osumnjičeni za pomaganje optuženicima tog suda koji su tada bili u bjekstvu. “Kamo sreće da sam imao čast da pomognem Karadžiću i Mladiću... ali Bog me toga nije udostojio”, reći će tokom tog čuvenog štrajka.

Ali ga je udostojio prisustva na ratištima širom bivše Jugoslavije gde je odlazio u sopstvenoj misiji “doprinosa srpskoj stvari” koja je ponekad poprimala i groteskne oblike. Kao, na primer, kad je neđe u Hrvatskoj fotografima pozirao u monaškoj odori sa mitraljezom na ramenu, da bi posle ta fotografija bila maksimalno rabljena u raspirivanju bratoubilačke mržnje. Na taj Filaretov fotosešn reagovao je episkop bački Irinej ocenjujući to kao “duboku grešku” i “egzibicionizam, nepriličan i nedostojan sveštenog lica”.

Kritike nisu urodile plodom, pa će ostati zapamćen i njegov jezivi performans u studiju Televizije Beograd gde je u čuvenom Drugom dnevniku po rukama prevrtao lobanju za koju je tvrdio da je glava srpskog djeteta koga su sekirom zvjerski ubili muslimani.

Ne znam kako je bilo u koži Jelenka Mićevića onih dvadeset i kusur godina dok se nije zamonašio, ali biti vladika Filaret nije nimalo lako. Naročito tokom ove dvije turbulentne decenije srpske istorije u kojoj su se izmiješale političko i crkveno, svetovno i duhovno, božije i đavolje, i gdje se, narodski rečeno, teško razaznaje ko pije, a ko plaća. Mada bi se, za razliku od ovih prvih, oni koji na kraju moraju da potegnu novčanike mogli i identifikovati među svima nama kojima sve ovo vrijeme uši rastu mimo glave.

Uprkos svemu, maja 1999. izabran je za episkopa mileševskog, a njegovo gotovo četrnaestogodišnje upravljanje ovom eparhijom obilježeno je bahatim i despotskim odnosom prema sveštenstvu i vernicima i prepuno kontroverzi. Počev od proterivanja dva, narodu i vernicima, omiljena monaha Save i Serafima - za kojima je posle otišao i iguman manastira Mileševo Varnava, preko otvorenog agitovanja za espeesovsko-julovski režim, do krivične prijava koje su protiv njega podnijeli i srpski i crnogorski zavodi za zaštitu spomenika kulture. Prvi zbog ilegalnih radova na terenu manastira Mileševa, a drugi zbog „dekoraterskih“ intervencija na zidu pljevaljskog manastira Svete Trojice.

Pastva će mu pisati protestna pisma, sablažnjena organizovanjem rok koncerta u porti mileševskog manastira, a njegovu smjenu će, uz potpise više od hiljadu vjernika, od patrijarha Pavla tražiti Odbor za očuvanje svetinja Mileševske eparhije.

I nije valjda da će mu posle svega doakati najobičnija penzija!

Poslednja u nizu bahatosti raspuštenog episkopa koji očigledno ne priznaje bilo čije zakone, je izdavanje naredbe Policijskoj Upravi Prijepolje, tačnije Policijskoj stanici Sjenica, u pisanom obliku. Rab božiji Jelenko Mićević, čuvši da se u Kumanici, na samoj granici Srbije i Crne Gore organizuje skup građana, koji se bore protiv gradnje visokih brana na Limu, eksplicitno je naredio da niko od građana ne smije preći most (granica Crne Gore i Srbije) niti prići srednjevjekovnom svetilištu Manastiru Kumanica?!

„Ako kroče preko mosta odmah zovite žardarmeriju“, kažu da je tako siktao zapjenušani i zadrigli episkop dok je u ruci, pored žezla držao dopis/naredbu, koju je svojeručno potpisao i ovjerio pečatom sa krstom, prepodobni episkop Filaret, zabranjujući svojoj pastvi da kroči na tle Republike Srbije. Kao da mu je ovo pravoslavno svetilište - Manastir Kumanica i zemljište oko njega, u najmanju ruku, đedovina.

Tako je i bilo.Brojne policijske snage sa moćnim voznim parkom, uveličale su skup, tako što su parkirane „sa one strane“ mosta, budno pratile na okupljenu i ničim izazvanu pastvu, s’ one strane granice, izvršavajući tako dati zadatak, ne dozvolivši „skrnavljenje“ ni jedne stope zemlje otadžbine Srbije, od strane pobunjene pastve.

Vladika Filaret (što na grčkom znači - ljubitelj vrlina) rođen je kao Jelenko Mićević 1947. u Borcima kod Konjica. U Beogradu je završio Bogosloviju Svetog Save, a zamonašio se kada je imao 22 godine. Bio je starešina hrama Svetog arhangela Gavrila u Zemunu, 1998. dobio je čin arhimandrita, a godinu dana kasnije je hirotonisan za vladiku mileševskog.