Zašto se to dešvava?

Odgovor na to pitanje često nam se servira u medijima, a polazi od toga da obično čujemo svoj glas dok pričamo. U tom procesu primamo zvuk prenesen spoljnim putem, odnosno protokom vazduha, te zvuk prenesen unutrašnjim putem kroz kosti. Takav provod zvuka kroz kosti dostavlja bogate niske frekvencije koje nisu sadržane u zvuku provedenom putem vazduha. Kada čujemo svoj snimljeni glas bez tih frekvencija, zvuči nam viši i drugačiji. Načelno, razlog zbog kojeg ne volimo svoj snimljeni glas je činjenica da on tada ne zvuči onako kako očekujemo.

Povezanost između glasa i identiteta

Silke Paulmann, psihologinja sa Univerziteta u Eseksu, nagađa da upravo ta činjenica stvara u nama jezu i odbojnost prema sopstvenom glasu, zbog raskoraka koji se događa između onoga što čujemo i naših unutarnjih očekivanja. Ona smatra da naš glas igra veliku ulogu u formiranju identiteta te zbog toga svako od nas osjeća nelagodu kad shvati da mu glas nije onakav kakvim ga zamišlja.

Neka su istraživanja pokazala da ta teorija daje tek djelimično objašnjenje. Primjerice, u istraživanju objavljenom 2013. godine učesnici su morali ocijeniti privlačnost različitih snimljenih uzoraka glasa. Kad je u te uzorke potajno bio dodan njihov glas, ocijenili su ih znatno višim ocjenama nego kad bi svjesno prepoznali svoj glas.

Štoviše, potpuno objašnjenje ovog fenomena može se pronaći u nizu ranijih studija objavljenih prije nekoliko decenija.

Važna uloga izvanjezičnih elemenata

Psiholozi Fil Holzemann i Klajd Rousi u svojim su eksperimentima 1966. godine zaključili da se sučeljavanje s vlastitim glasom ne javlja samo kao rezultat razlika u očekivanoj frekvenciji nego i kao neobično otkriće koje dolazi na vidjelo nakon spoznaje svega što se može prenijeti sopstvenim glasom. Usljed toga naš glas ne zvuči samo drugačije od naših očekivanja nego i otkriva aspekte naše ličnosti koje možemo u potpunosti sagledati tek nakon što čujemo snimak. Neki od tih aspekata su: nivo anksioznosti, neodlučnost, tuga i ljutnja.

Njihova sljedeća studija pokazala je da su dvojezični ljudi koji su naučili drugi jezik nakon 16. godine života, izrazili više neprijatnosti kad su čuli svoje glasove snimljene na svom prvom jeziku.

Malo je vjerovatno da su drugi u jednakoj mjeri kao mi iznenađeni visinom tona našeg glasa, a još je manje vjerovatno da oni promatraju naš glas na isti način kao mi. Mi nemamo običaj kritički slušati tuđe glasove tako da je vrlo izvjesno da jedino mi sami razmišljamo o našem glasu, zaključuje Guardian, prenosi Indeks.