Andrija Zmajević - Njeguš i Bokelj u Vatikanu
Bista Andrije Zmajevića u Boki Kotorskoj

Opsjednut decentralizovanim svijetom

Andrija Zmajević - Njeguš i Bokelj u Vatikanu

Opsjednut decentralizovanim svijetom

Andrija Zmajević (Perast, 1628 – 1694) doktorirao je teologiju 1654. u Rimu. To je bila najznačajnija godina u povijesti Perasta i šire: odbijen je turski napad, preduzet „su šest tisuća vojnika“, i Boka Kotorska je ostala u zapadnoj kulturnoj orbiti.

Pjesnik se oglasio spjevom u osmercima, Boj Peraški, koji je izgubljen koliko se sada zna, kao i Pjesma od pakla, štampana u Mlecima 1727.

Od Zmajevićevih velikih književnih djela sačuvana su dva. Prvo je spjev Slovinska Dubrava. Drugo – Ljetopis crkovni. To je istorija svjetskih ideja, od Postanja do epohe baroka, pisana dvostubačno – slijeva na našem narodnom jeziku i ćirilicom, zdesna na latinskom, na 1.000 stranica. Jedna verzija nalazi se u Splitu a druga, kompletnija, čuva se – prvi dio u Vatikanu, drugi u Padovi.

Papa Kliment X imenovao ga je za nadbiskupa barskog i primasa srpskog. Ovaj doktrinarac rimske crkve, inače rodom s Njeguša, zalagao se za jedinstvo pravoslavaca i katolika.

Pjesnik, pastir, erudita, panslavista, političar, teolog, didaktik, mecena... U čitavom slovenskom svijetu 17. stoljeća, pored češkog reformatora Jana Amosa Komenskog, teško se može naći duh Zmajevićevog formata.

U Slovinskoj Dubravi on je „gorko kliknuo“ nakon zemljotresa, koji je u Dubrovniku, „slavnoj Dubravi roda slovinskoga“, odnio četiri hiljade duša i razorio nesrećni grad.

Zbilo se to jednog proljećnog jutra 1667. Potres je teško pogodio i Crnogorsko primorje. Pjesnik je držao propovijed na narodnom jeziku, kad se na njega oburdala zidina na ostrvcu Sv. Đorđije. Jedva su ga izvukli onesviješćenog, vaskolikog u krvi iz nekog praznog groba.

Dvojicu momaka, pratilaca, samljela je gomila kamenja. Trojica su preživjela. Za divno čudo, ova kalvarija nije ga udaljila od teološke vokacije. Čim je došao svijesti – procvilio je stihovima.

Bogostrašna tri mladića

Pomoći će Zmajevića...

Njegov pogled bio je čitavog života uprt u nebo, pa ni tog jutra, iako je katastrofa nametnula vrlo zemaljsku inspiraciju, nije posustao: svoje spasenje pripisao je božjem proviđenju.

Umro je u svojoj šezdeset i sedmoj godini, kao što je i živio, slaveći Boga, jednog septembarskog dana 1694. na rukama svojih vjernika u rodnom Perastu.

(Izvor:Vijesti)