"Približavaju se 25. godini, a i dalje nisu samostalni, razmišljanja su im neodgovorna i nezrela, nespremni su da preuzmu ne samo društvene, već i lične obaveze. Ušuškani u domu roditelja opiru se da odrastu, jer im se više sviđa da i dalje budu pod sigurnim okriljem, u kome se o njima neko drugi brine. Oni su adolescenti, zamrznuti u dobu odrastanja iz kojeg je odavno trebalo da izađu", rekla je Brzev Ćurčić.

Na ovo upozoravaju i svjetski stručnjaci, naglašavajući da se vrijeme adolescencije produžilo, do čak 25. godine.

Foto:Shutterstock

Ćurčić je istakla da nije kod svih mladih proces sazrijevanja usporen, ali, na žalost, takvi su u manjini.

Sa stanovišta roditelja i pet do šest godina čini se predugim za prolazak kroz adolescenciju, zbog svega sa čim se u tom periodu u odnosu sa svojom djecom suočavaju. Može samo da se pretpostavi koliko je njihovo zaprepašćenje kada saznaju da se po svjetskoj klasifikaciji ovaj period odnosi na vrijeme od 15. do 25. godine.

Jedan duhoviti autor je na ovu temu rekao da, dok adolescent "ostari" četiri godine, roditelji ostare dvije decenije! Mislim da u tome ima istine, zar ne?

Ćurčić je rekla da se period adolescencije naslanja na period puberteta koji traje kratko, dvije do tri godine, i nekako se podudara sa krajem osmogodišnje škole i polaskom u srednju, to je adolescencija koja traje do šesnaeste godine. I dodaje da od šesnaeste do devetnaeste godine je period srednje adolescencije, a potom nastupa postadolescencija ili period mlađih odraslih.

"Sporo odrastanje adolescenata predstavlja direktnu posledicu vremena u kome živimo. Oni odrastaju u vremenu totalnog ubrzanja svega oko vas, i tehnološkog napretka za čije sagledavanje ni čitav životni vijek nije dovoljan", rekla je Ćurčić.

Psihoanalitičarka objašnjava da tehnološki razvoj i njegovo, uglavnom pasivno konzumiranje, u izvjesnom smislu usporava i razvoj mladih i dodaje da u svemu, zapravo, nema podsticaja već samo korisničkog pristupa.

"Sve je prilagođeno potrebama korisnika, da apsolutno guši svaku vrstu radoznalosti i mentalnog napora. Praktično, svaka informacija je dostupna brzinom svjetlosti, što je sa jedne strane izvanredno. Ali, zato, kod korisnika ne traži promišljanje, traganje, analogije, razlike, suočavanja, diskusije. Svima su dostupna detaljna uputstva svega sa čime dolaze u kontakt, a time se ne podstiče razvoj ni kognitivnih ni ostalih sposobnosti neophodnih za razvoj. Blogovi služe više za razmjenu političkih stavova ili individualnih životnih pogleda na svijet, što je takođe sjajno, ali je često samo mišljenje bez dokaza", kazala je Ćurčić.

Na pitanje kako se djeca snalaze u cijeloj toj priči, psihoanalitičarka je odgovorila: "Djeca se u školi "kljukaju" naukom, odnosno morem irelevantnih detalja. Još uče da se dobra ocjena dobija ako znaš od riječi do riječi da ponoviš ono što je diktirano. Kompjutere imaju, ali ih, istini za volju, više koriste za igranje igrica, nego za neke druge korisne stvari. Studiranje se još uvijek, na čudesan način produžava unedogled, a oni koji bi da rade poslije srednje škole - nemaju gdje. Lično znam kafiće u kojima su svi konobari i konobarice mladi, sa završenim fakultetima u roku?! Zar to nije ironično"?

Ćurčić je izjavila da djeca adolescenti svijet vide kroz svijet TV spotova i reklama, gdje se sve na kraju završava lijepom kosom, divnim mirisom rublja, zagrljajem, nesrećnim ili srećnim ljubavima, divnim predjelima...

"Osim toga, stalno, gotovo prisilno prisustvo na društvenim mrežama, uslovljava i njihovu veću otuđenost. Iako je vršnjačka grupa u adolescentnom dobu važnija od bilo koje druge grupe, oni su često u društvu sami. Istina, oni sjede po grupama, ali gledaju u svoje telefone i komuniciraju sa nepoznatima. Kače slike na fejsbuk, instagram, šeruju tuđe postove, ali ne komuniciraju direktno jedni sa drugima u grupi. Njima promiče život ovdje i sada, da bi bili viđeni tamo, šta god to značilo", pojašnjava psihoanalitičarka..

Ćurčić ističe da različiti rijaliti programi nude pogled na svijet koji je potpuno iskrivljen i dodaje da grubosti, ogoljena seksualnost, vulgarnosti pa i nasilje se nude kao prihvatljivi obrasci ponašanja.

"Sve ovo je praćeno i u štampanim medijima čime se zaista gotovo isključuje mogućnost da sa nečim ne budu upoznati. Ekonomski razlozi su, takođe, među glavnim preprekama koje sputavaju osamostaljivanje mladih. Oni mogu da se osamostale jedino pod uslovom da im roditelji plate stan, hranu i druge potrebe, dok je njihova pozicija potpuno pasivna. Pasivni su jer za neke od njih nema posla i lično zarađenog novca, dok drugima ne pada na pamet da rade za 200 ili 300 eura", objašnjava Ćurčić.

Foto Ilustracija

Ćurčić kaže da život u zajednici, ma kako bio topao i ušuškavajući, ipak osiromašuje jer ubija inicijativu i istovremeno osobu čini pasivnom, stavlja je u materijalno inferiorni položaj, a kod nekih izaziva osjećaj krivice ili duga.

"Nažalost, svjetska ekonomska kriza ovakav položaj još više usložnjava, jer mladi nemaju mogućnost da dobiju posao. Oni, naprosto, samo ubijaju vrijeme. Ovo nije specifičnost samo našeg okruženja, već opšti svjetski trend. Odrastanje adolescenata se produžilo na cijeloj planeti, do godina kada bi oni uveliko trebalo da konce života vuku sopstvenim rukama", završava Ćurčić.

Večernje Novosti