Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 20. novembra 1959. godine usvojila Deklaraciju o pravima djeteta, a 1989. godine Konvenciju o pravima djeteta.

Crna Gora je potpisnica ove Konvencije o pravima djeteta koja naglašava da svako dijete, pa tako i ono koje živi u uslovima  siromaštva, ima pravo na ostvarivanje osnovnih građanskih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava.

Iz Banke Hrane ističu da na ovaj dan na poseban način treba gledati na prava djece i adolescenata kod siromašne djece.

Osnovna dječja prava su  Prava preživljavanja - hrana, smještaj, stanovanje, zdravlje, životni standard i Razvojna prava - razvoj, vaspitanje i obrazovanje, porodica , kultura, identitet.

"U Crnoj Gori više od 15.000 djece živi u siromaštvu.Siromašna djeca dolaze najčešće iz višegeneracijskih porodica sa troje i više djece, to su  djeca samohranih roditelja,djeca u porodicama  bez zaposlenih, u porodicama  korisnika materijalnog obezbjeđenja porodice, kao i djeca bez odgovarajuće roditeljske brige, djeca s teškoćama u razvoju i djeca romske nacionalne manjine.Ostaviti djecu da žive u siromaštvu, ne pomoći im, ne dati im podršku vrlo često može voditi tome da ta djeca ostanu živjeti u siromaštvu, da odrastu u ljude koji nemaju radnu kvalifikaciju, koji nemaju zvanje koje će im omogućiti pronalazak posla koji će im osigurati pristojnu platu  od koje mogu živjeti.Tako se stvara ciklično siromaštvo koje se prenosi sa generacije na generaciju", naveli su iz Banke Hrane.

Mnogo djece u Crnoj Gori živi u takozvanom  relativnom siromaštvu,  što znači da je životni standard djeteta daleko od onog što se smatra normalnim stilom života djece u društvu.

"Veoma je važno  da država  prepozna ranjivost siromašne djece i vrijednost ulaganja u djecu u najranijoj dobi, jer usmjeravajući sredstva u djecu gradimo temelje za budućnost i gradimo društvo u kojem ćemo imati više obrazovanih ljudi, koji će onda na drugačiji način moći učestvovati  na tržištu rada, privređivati i doprinositi  boljitku društva u cjelini", kazali su iz Banke Hrane.

Naglašavaju i da je značaj medija veoma važan za rješenje problema siromaštva, uključujući i dječije siromaštvo te primjećuju da nema  otvorenih debata, rasprava na ovu temu. 

"Svi bi  trebalo da damo toj temi na značaju, da zajedno nađemo dobro rješenje za ovaj kompleksan problem. Ukoliko siromaštvo nije aktuelna tema u društvu, onda je malo vjerovatno da će biti prioritet.Probleme djece, razumljivo, ne možemo posmatrati odvojeno od njihovih porodica", istakli su iz Banke Hrane koji su u prilog tome dostavili i pismo samohrane majke koje najbolje oslikava patnju djece koja žive u nemaštini:

“Pišem javni apel za medije i institucije preko Banke hrane CG jer znam da će se potruditi da ugleda svjetlost dana. Oni su tu za nas uvijek kada mogu i javno im se na tome zahvaljujem.U svoje ime, u ime samohranih roditelja, u ime svake socijalno ugrožene porodice vam  pišem.
Mi ne živimo od socijalnih davanja, jer se od 80 ili 140 eura ne može živjeti.
Mi jedva uspijemo da platimo zakupe vlažnih, hladnih, memljivih  stanova u kojima boravimo sa zdravom a često i bolesnom djecom. Naša djeca su bolešljiva jer su  nam životni uslovi loši. Oni često nemaju svoj krevet za spavanje  već ga dijele sa braćom i sestrama. Oni nemaju prostor za učenje jer se najčešće kuva, spava i uči u istom.
Struju nam isključuju  svakih  3-4 mjeseca, jer biramo između plaćanja računa i kupovine hrane. Naša djeca moraju pisati i učiti pod šterikama i provoditi vrijeme u stanu u jaknama.
Naša djeca nemaju užinu  u školi a dođu u školi hranjena slabo kvalitetnom hranom, najčešće priganicama i kuvanim krompirom.
Nama je 15 eura za užinu,  za jedno dijete ogroman iznos. 
Naša djeca idu u pocijepanoj obući i pješače dosta kilometara da škole jer im ne možemo platiti, za nas skupu mjesečnu kartu za autobus . 
Sve to  dovodi do ismijevanja vršnjaka i izolacije  djece. 
Naša djeca ne idu na izlete, ekskurzije, maturske večeri .Ne idu ni na rođendane a ni na slave. Ne slavimo ni mi njihove rođendane niti naše slave. Ako uspijemo da  napravimo kolač to je sve.  
Da li možete zamisliti kako se oni osjećaju a koliko bola to nanosi nama, roditeljima?
Naša djeca postižu slabije rezultate u školi jer nemaju iste uslove kao druga djeca.Vjerujte nam, nisu ni lijeni ni glupi, samo im treba malo podrške u učenju kao sto imaju druga djeca. I nasa djeca bi voljela  imati kompjuter i internet, a to je za njih nedostižno. 
Naša djeca su uskraćena za jednog roditelja, jer taj roditelj ne plaća alimentaciju a ustanove ga štite ( ne čine dovoljno da ga obavežu da to čini) , i taj jedan roditelj nema roditeljskog osjećaja za svoje dijete ( što je hendikep za djecu za čitav život).Uskraćenost prisustva jednog roditelja ima trajne posledice na život djeteta.
Naša djeca su uskraćena i za naše prisustvo jer mi moramo da radimo sve do čega doći možemo, ne birajući vrijeme da bi ga proveli sa djecom  kada nisu u školi, u razgovoru, vaspitanju ili pomažući im u školskim zadacima. 
Radimo  kad smo bolesni i operisani, i pod raznim terapijama, i oboljele kičme.Ne smije se odbiti ništa jer možda neće biti sledeće prilike.
Da, trudimo se da radimo, ne sjedimo kući i čekamo milostinju, kako to neko misli .
Mi ne izlazimo u kafiće  i ne vodimo djecu na ljetovanja, zimovanja i ručkove u restorane. 
Pamte to naša djeca jer kada posle raspusta  dođu u školu, nemaju se čime pohvaliti drugovima. Ćute i slušaju šta govore djeca koja su imala više sreće.
Mi idemo da čistimo, peremo, ribamo, ne bi li stvorili nešto.Dobro to naša djeca znaju jer ih često vodimo sa nama.Dok su mali zato što ih nema ko čuvati a kasnije da  nampomognu jer su nam stradali zglobovi a kičma oboljeva.
Kad i kako da vaspitavamo djecu,da ih sačuvamo od loših uticaja društva i ulice? 
Radimo a brižimo da nam djeca ne krenu pogrešnim putem.
Pitam ja vas i tražim savjet?
Tražimo smanjenje računa za struju tj.besplatne kilovat sate, kao i da nam ne isključuju struju  u zimskim mjesecima.
Tražimo povećanje socijalnih davanja. 
Pokušajte jedan mjesec živjeti sa našim primanjima i biće Vam jasno da ovo nije  život već životarenje.
Tražimo za  svu djecu koja žive u siromaštvu, dječiji dodatak koji će pratiti njihove potrebe tokom rasta i razvoja. Da li mislite da je to moguće sa 24 eura. Morao bi dječiji dodatka obezbjeditin minimum potreba jednog djeteta.
Tražimo gradnju stambenih jedinica, gdje bi smo mogli posaditi, malo luka, krompira, drzati kokoške i time obezbijedili sigurni obrok djeci. 
Tražimo otvaranje socijalnih prodavnica, gdje bi  imali sigurnu  mjesečnu nabavku osnovnih životnih namirnica: brašno, ulje, šećer...samo da nam djeca nisu gladna.
Da li tražimo mnogo ako smatramo da djeca  čiji roditelji nemaju dovoljno prihoda trebaju imati besplatnu užinu, prevoz, knjige, školske izlete i druženja koje škola organizuje?
Da li smo neskromni ako smatramo da bi škola trebala obezbijediti dodatne časove za djecu čiji roditelji ne mogu platiti prvatne časove i obezbijediti im korišćenje interneta na školskim računarima?
Tražimo  elementarne uslove za život kako bi mogli poboljšati  kvalitet života  naše djece.
Mi ne želimo da naša djeca ponavljaju našu sudbinu i budu zavisna od socijalne pomoći.
Pomozite nam da stvorimo odgovorne i školovanje ljude koji će biti stvaraoci u društvu a ne korisnici pomoći države i NVO."