Iako je nazivaju „neodoljivom gospodaricom Mediterana“ i smatraju zaštitnim znakom Francuske, lavanda (Lavandula officinalis) se odavno uzgaja na plantažama i u vrtovima širom Evrope, a kao divlja raste na suvim, toplim i krševitim padinama. Ovaj dugovječan, razgranat grmić, prepoznatljiv je po plavičastoljubičastim cvjetovima vrlo prijatnog mirisa i aromatičnog i nagorkog ukusa, pišu "Večernje novosti"
Vijekovima, osušen cvijet ove biljke stavlja se među rublje da dobije prijatan miris, dok svježi ili, češće, suvi buketi služe za rastjerivanje komaraca, moljaca, stjenica i drugih insekata.
Osušeni cvjetovi su jakog mirisa i najčešće se koriste za pripremanje čajeva, biljnih kapi, etarskog ulja, kupki kao i za inhalaciju. Obiluju etarskim uljem i taninima, a sadrže i fenolne kiseline i flavonoide. Najdragocjeniji sastojak je etarsko ulje čija količina i sastav zavise od varijeteta biljke, vremenskih prilika tokom sezone, zemljišta, nadmorske visine i načina destilacije. Zato vrijednosti nekih njegovih sastojaka variraju u vrlo širokim granicama.
Kada je o ljekovitosti riječ, aromaterapeuti tvrde, da se radi o ulju izuzetnih osobina, smatra se najbezopasnijim, nema štetnih dejstava, može da se koristi u svim uzrastima i veoma je djelotvorno protiv mnogobrojnih oboljenja i tegoba. Ne čudi, zato, što lavandino ulje nazivaju „majka etarskih ulja“.
Bezbojno ili žućkasto, cijeni se prema sadržaju linalil acetata, a većina farmakopeja propisuje da kvalitetno etarsko ulje lavande ne smije da ima manje od 35, ni više od 62 odsto ovog acetata. Osim toga, sadrži i slobodni linalol i geraniol, kao i malo pinena, cineola, kumarina, raznih ketona i valerijanata. Čuva se na hladnom i mračnom mjestu u dobro zatvorenim tamnim staklenim teglicama.
(Izvor:kolektiv.me)
