U ZAGRLJAJU sina Vuka zaboravio sam svu muku koja me pratila protekla 642 dana! S prvim dodirom djetata koje se rodilo dok sam robovao u libijskom kazamatu nestao je strah, neizvjesnosti... Dobio sam neku novu snagu. Spreman sam da sa još više životne radosti supruzi Jasmini, ćerkicama Eni i Miji i malenom Vuku nadoknadim ljubav i propuštene trenutke porodične sreće.

Vojislav Nićiforović (29), iako vidno iscrpljen, sa dvadeset kilograma manje, ne skriva sreću što je posle godinu i devet mjeseci zatočeništva u Libiji dočekao da zagrli porodicu! 

Prvo jutro u slobodi proveo je okružen najmilijima. U goste mu je stigla i majka koja živi u Beloj Zemlji, u podnožju Zlatibora. Grli ga i plače. Spavao je dva sata. Pred očima lete slike, duša mu, kaže, treperi. Dugo je ispijao domaću kafu i po "izričitoj želji" jeo pitu od heljde. Odveo je djevojčice u školu, Vuka u obdanište, a sa Jasminom, držeći se čvrsto za ruke, pošao u šetnju. Društvo im je pravio njemački ovčar Talija.

- Beograd se promjenio, nekako mi je ljepši, svjetliji. Ne mogu da ga se nagledam. Pa ja hodam slobodan!

Iz zatočeništva u Libiji, u kojoj su proveli 21 mjesec, sa Vojislavom su u Srbiju stigla još četvorica naših građevinaca - Milić Martinović iz Aranđelovca, Nedeljko Milanović i Zoran Nikolić iz Lazarevca i Milorad Đunić iz Loznice. A uhapšeni su, govori Vojislav, ni krivi ni dužni. 

- Optužili su nas da smo ratovali za Gadafija. A nijedan od nas pušku nikad ranije nije uzeo u ruke - kaže. 

Vojislav, kao i ostali uhapšeni radnici, u Libiju je krenuo trbuhom za kruhom. Kao montažer u Beogradu nije imao posla. Nadao se da će kao dugogodišnji alpinista naplatiti vještinu rada na užetu na visokim građevinama. Iako mu je bilo teško što ostavlja trudnu suprugu i djecu, krenuo je u Tripoli pun snova o boljem životu. Taj 11. avgust 2011. godine nikada neće zaboraviti. 

- Tek na aerodromu upoznao sam ostale radnike. Ni slutili nismo da nas umjesto posla i zarade čeka - pakao! 

Posao su dobili preko jedne firme. O detaljima i organizatorima tog puta uskoro će, kako kaže, biti dato zvanično saopštenje. 

- Letjeli smo do Đerbe, a potom smo se automobilom koji nas je sačekao odvezli do hotela u centru Tripolija - govori Vojislav. - Tu je, po dogovoru, trebalo da sačekamo poziv za posao. Dani su prolazili, a po nas niko nije dolazio. Život u Tripoliju odvijao se normalno, ljudi su išli na posao, djeca u škole... Ništa nije nagovještavalo haos i stradanje u kojem će se naći Libija i njen narod. 

Poslije sedam dana po njih je došao jedan Arapin, smjestio ih u kombi i poveo na rad. Poslije samo deset minuta vožnje zaustavila ih je revolucionarna brigada grada Zintana. Zatražili su im dokumenta. 

- Kada su vidjeli naše pasoše, počeli su da uzvikuju: "Srbi! Prijatelji Gadafija!" Ponovo su nam pregledali dokumenta i kad su vidjeli da nemamo vizu, optužili su nas da smo snajperisti. Izbacili su nas napolje. Prebacili su nas u vojni kamion i bez stvari, koje nam nisu dali da ponesemo, povezli na aerodrom koji je bio baza pobunjenika. 

Na aerodromu su ostali narednih šest dana. Obuzeo ih je strah da neće izvući živu glavu. 

- Niko od naših nije znao da smo uhapšeni - govori Vojislav. - Čekaonica u kojoj smo bili zatvoreni svakim danom se popunjavala novim zatvorenicima. Tu smo preživjeli bombardovanje. Imali smo vodu, a jeli smo biskvite. 

Sa većinom uhapšenih vojnim vozilima prebačeni su potom u Zintan, grad 170 kilometara zapadno od Tripolija. Tri mjeseca proveli su u podrumu, bez zraka sunca. Svakoga dana smjenjivali su se uhapšeni. Podrum je postajao puniji. Jednom nedjeljno mogli su da se okupaju hladnom vodom, i to kratko. Jeli su makarone, pirinač i kus-kus. 

- Bio je 10. septembar, kraj Ramazana, kada su čuvari zaklali tri ovna i podjelili zatvorenicima - kaže on.

- Tada smo izašli u dvorište. Promjenili smo još dva-tri zatvora, da bi nas konačno smjestili u tržnom centru, koji je pretvoren u robijašnicu. Lokali su bili ćelije, a u sredini je bio krug za šetanje. Pamtićemo tih 70 koraka. 

- Znao sam da nema predaje - kaže Nićiforović. - Nas petorica se nismo odvajali svih ovih dana, hrabrili smo jedan drugog. I kad je bilo najteže, nismo se predavali. Bili smo korektni i sa čuvarima i sa zatvorenicima. To su i jedni i drugi umjeli da poštuju. 

Ružnih stvari kojih je u zatvoru bilo ne želi da se sjeća. Đeliju su djelili i sa generalima, i vojnicima, bilo je i krivih, ali i nedužnih. Među uhapšenima je bio i bivši ministar finansija, čiji je potpis na nacionalnoj valuti.

 - Nas politika ne zanima. Gledali smo svoja posla. Čak su nam dozvolili da radimo, zidali smo neki objekat, a kada su počele instalacije da pucaju, nas petorica smo sredili struju u zatvoru. Zbog toga smo i nekoliko puta pod pratnjom čuvara otišli i do grada da kupimo materijal.

 Redovno su odvođeni na saslušanja, pošto je započet i sudski proces. 

Prvi put su ih predstavnici naše ambasade u Libiji posjetili 3. septembra. Od tada do dolaska u Beograd trajala je spektakularna borba za njihov povratak. 

- Naša jedina krivica bila je što smo u Libiju došli bez vize, a spremalo nam se suđenje kao da smo ratni zločinci. Nada nas nije napuštala, jer smo znali da je pravda na našoj strani. Oslobođeni smo i pred civilnim i pred vojnim sudovima zahvaljujući našim državi i vladi. Zahvalni smo im do kraja života, posebno ključnom čovjeku operacije, operativcu BIA Vojinu Milojeviću i prvom potpredsjedniku Aleksandru Vučiću, glavnom koordinatoru ove složene akcije koja je do poslednjeg momenta čuvana u strogoj tajnosti.

DOBIO SLIKU SINA

ČUVARI ih - priča Vojislav, nisu maltretirali. Sprijateljili su se sa ostalim zatvorenicima. Jednom mjesečno mogli su telefonom da se jave porodicama. U trenutku kada je Jasmina na svijet donijela Vuka, Vojislav se javio telefonom.

- Bilo je dirljivo. Ali ja nikada nisam gubila vjeru da će nam se vratiti. Vjerujem u sudbinu i dobrotu. Znala sam da ćemo opet biti zajedno - govori Jasmina, koja mu je mejlom, preko ambasade, poslala pismo i sliku malog Vuka. 

ALAHOVA PORUKA

- KADA smo oslobođeni, nad pustinjom su zasjevale munje, nebo se otvorilo - kaže Vojislav. - Takvu provalu oblaka narod Zintana ne pamti. Pozdravljajuće se od Srba, najstariji čuvar uz suze im je poručio:

- Alah je zadovoljan našom odlukom. Zato nam šalje kišu!

(Izvor:Novosti)