Kada je nastupila polarna zima,  Leonid Rogozov počeo je da se osjeća umorno i malaksalo. Kasnije je osjetio i jak bol u desnom donjem dijelu stomaka.

 „Pošto je po struci hirurg, nije imao nedoumica oko dijagnoze, a to je bilo zapaljenje slijepog crijeva. Ovakve operacije se smatraju rutinskim u civilizaciji i moj otac je izvršio veliki broj njih, međutim tada nije bio u civilizaciji već usred polarne pustinje. Rogozov je bio učesnik sovjetske antarktičke ekspedicije – tima od 12 ljudi koji su bili poslati da izgrade novu bazu, a rezultat njihovog rada je bila Novolazarevska stanica koja je već radila do sredine februara 1961“, rekao je Leonidov sin Vladislav.

Međutim, do kraja aprila Rogozovljev život je bio u opasnosti, a niko nije mogao da mu pomogne, jer je put od Rusije do Antarktika trajao 36 dana brodom, a taj isti brod je trebalo da se vrati po njih tek za godinu dana.

Prevoz avionom takođe nije bio moguć zbog snijega i velikih mećava.

Leonid je bio suočen s nimalo lakom odlukom, ali je shvatio da je jedino rješenje i mogućnost preživljavanja da na sebi uradi operaciju.

„Cijelu noć nisam spavao, bol je nepodnošljiv. Sniježna oluja prolazi kroz moju dušu poput 100 šakala. Jedino moguće rješenje je da operišem sam sebe… To je skoro nemoguće, ali ne mogu samo da se prepustim i odustanem a da ništa ne pokušam da uradim“, napisao je Rogozov u svom dnevniku.

Rogozov je sastavio detaljan plan operacije i kolegama dodijelio određena zaduženja.

Dva čovjeka je zadužio da mu dodaju instrumente i da drže lampu i ogledalo uz pomoć kojeg bi vidio šta radi, a direktor Novolazarevske baze je takođe bio u sobi u slučaju da nekome od pomoćnika pozli.

„Bio je veoma precizan i detaljan prilikom davanja instrukcija koje su se odnosile i na to šta ljudi treba da rade ukoliko on ostane bez svijesti – tada bi trebalo da mu ubrizgaju injekciju adrenalina i daju vjestačko disanje“, rekao je Vladislav i dodao da smatra da priprema nije mogla bolje da prođe.

Primio je samo lokalnu anesteziju kako bi bio priseban, a to je podrazumijevalo velike bolove.

„Bilo mi je žao mojih asistenata, kada sam ih pogledao bili su bjelji od hirurških mantila koje su imali na sebi“, rekao je kasnije Rogozov i dodao: “I ja sam bio uplašen, ali čim sam sebi dao prvu injekciju nekako sam se automatski prebacio u ulogu hirurga i nisam sebe doživljavao kao pacijenta.”

Prvobitna zamisao je bila da koristi ogledalo kako bi vidio šta radi, ali je shvatio da je obrnuta slika zapravo veoma zbunjujuća pa se na kraju oslonio samo na dodir i to bez rukavica.

Kada je došao do finalnog i najtežeg dijela počeo je da gubi svijest i uplašio se da će u samoj završnici doživjeti neuspjeh.

Međutim, uspio je i nakon skoro dva sata uspješno je završio operaciju.

„To je bilo zapanjujuće dostignuće, a najvažnije je da je dobio još jednu šansu za život“, rekao je Vladislav i dodao da se njegov otac samo dvije nedjelje nakon operacije vratio svojim normalnim obavezama.