Devet godina nakon dobrovoljne predaje šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u srijedu će izreći prvostepene presude bivšim liderima samoproglašene Herceg-Bosne, optuženima za zločine nad bošnjačkim stanovništvom počinjene u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata.
U završnim riječima tužioci su zatražili da ih proglase krivim, te su za premijera Herceg-Bosne Jadranka Prlića, ministra odbrane Bruna Stojića, komandante Glavnog stožera HVO-a, generale Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, zatražili 40 godina zatvora, za komandanta vojne policije HVO-a Valentina Ćorića 35, a za načelnika kancelarije za razmjenu zarobljenika Berislava Pušića 25 godina zatvora.
Advokati odbrane zatražili su njihovo oslobađanje.
Teritorijalne aspiracije
Haški sud u srijedu će prvi put odlučivati jesu li zvaničnici Republike Hrvatske kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata imali teritorijalne aspiracije prema Bosni i Hercegovini, dok je u dosadašnjim presudama utvrđivao je li Hrvatska bila umiješana u sukob u BiH i je li on bio međunarodnog karaktera.
Praljkova odbrana Nika Pinter kaže kako očekuje da će presudom biti utvrđeno da ne postoji udruženi zločinački poduhvat zbog uvjerljivih dokaza koje su advokati odbrane izveli tokom suđenja.
"Vjerujem da svih šest obrana nije radilo uzalud", kaže Pinter. Dodaje da Praljak izricanje presude dočekuje mirno jer se konačno završava dugo razdoblje neizvjesnosti.
Prlićeva pravna zastupnica Suzana Tomanović kaže kako njen branjenik s optimizmom čeka ročište. "Sve su opcije otvorene i sve je neizvjesno", kaže Tomanović, pojašnjavajući da je u proteklih godinu dana donesen niz presuda koje su je lično iznenadile.
Šestoricu Hrvata optužnica tereti za učestvovanje u udruženom zločinačkom pothvatu predvođenom bivšim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, čiji je cilj bio etničko čišćenje područja Herceg-Bosne radi stvaranja "velike Hrvatske".
Oni su se dobrovoljno predali 5. aprila 2004. Suđenje je počelo 26. aprila 2006. i pretvorilo se u jedno od najdužih i najkompleksnijih suđenja pred Haškim sudom.
Tužilaštvo je izvelo 145 svjedoka, a odbrana je izvela 61 svjedoka. Samo je dokaznih predmeta izvedeno oko deset hiljada.
Prema dostupnim informacijama, presuda je napisana na gotovo 5.000 stranica.
Šestorica Hrvata optužena su za zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja, te povrede ženevskih konvencija počinjene progonom, ubistvima, razaranjem, zatvaranjem u logorima, deportacijama Bošnjaka i drugih nehrvata od 1992. do 1994. godine.
Optužnica obuhvata zločine počinjene na području opština Prozor, Gornji Vakuf, Jablanica, Mostar, Ljubuški, Stolac, Čapljina i Vareš, kampanju progona počinjenog ubijanjem, razaranjem, deportacijama, te logorima.
Prema optužnici, udruženi zločinački poduhvat postojao je od 18. novembra 1991. do aprila 1994. i njegov cilj je bio "političko i vojno potčinjavanje, trajno uklanjanje i etničko čišćenje bosanskih muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorija Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija kao dijela 'Velike Hrvatske'.
Poduhvat je sprovođen "upotrebom sile, zastrašivanjem ili prijetnjama silom, progonom, zatvaranjem i zatvaranjem, prisilnim premještanjem i deportacijama, oduzimanjem i uništavanjem imovine i drugim sredstvima koja predstavljaju ili obuhvaćaju činjenje zločina".
"Teritorijalni cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je uspostavljanje hrvatske teritorije u granicama Hrvatske banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine. Udruženi zločinački poduhvat obuhvatao je i kreiranje političke i nacionalne mape tih područja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u političkom, tako i u demografskom smislu", navodi se u optužnici.
Tuđmanova uloga
U poduhvatu su, prema optužnici, sudjelovali prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, bivši hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak, bivši načelnik Glavnog stožera HV-a Janko Bobetko, predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Mate Boban, šestorica optuženih u predmetu "Prlić i drugi", te Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić Tuta.
Prlić je, kaže optužnica, sudjelovao u formuliranju i usvajanju i bio potpisnik ogromne većine odluka i regulacija koje su činile službenu politiku Herceg-Bosne i HVO-a i koje su korištene za ostvarivanje i provođenje udruženog zločinačkog poduhvata.
Tužioci su uz pomoć transkripata iz kancekarije predsjednika tokom suđenja dokazivali da je Prlić zastupao politiku etnički očišćenih prostora Herceg-Bosne, te da je imao punu kontrolu i bio član unutrašnjeg kruga od povjerenja bivšeg hrvatskog predsjednika Tuđmana.
Takođe smatraju da su dokazali da se bez njegovog i Bobanova znanja ništa u Herceg-Bosni nije smjelo dogoditi.
"Sve u svemu, Prlić je bio jedan od ključnih, najmoćnijih faktora u Herceg Bosni i HVO-u uz Tuđmana, Šuška i Bobana", napisali su tužiociu završnom podnošenju.
Tužioci smatraju da su Prlić i njegova vlada uspostavili i nadzirali tijela HVO-a odgovorna za progon, deportacije i prisilno premještanje Bošnjaka.
Prema tužiocima, Prlić je igrao i "ključnu ulogu u stvaranju i održavanju logora u Herceg-Bosni".
Stojića, Praljka i Petkovića tereti se da su, kontrolišući HVO omogućavali i podržavali udruženi zločinački pothvat i zločine za koje se terete tako što su planirali, pripremali i vodili vojne operacije u sklopu kojih su činjeni takvi zločini.
Njih se tereti za logore i korištenje zatvorenih bosanskih muslimana za protivpravni prisilni rad, kada su mnogi od njih poginuli ili bili ranjeni.
Pušića se tereti da je takođe odigrao centralnu ulogu u strukturama Herceg-Bosne koje su učestvovale u progonu, zatvaranju, deportaciji i prisilnom premještanju zatvorenih Bošnjaka.
Završne riječi u tom predmetu održane su u martu 2011.
Ranije presude
U prvoj presudi u kojoj je ICTY donio zaključke o umiješanosti Hrvatske - u presudi Kupreškić i ostali za zločine u Lašvanskoj dolini, Sudsko vijeće je u januaru 2000. prvi put utvrdilo vezu Hrvatske i stvaranja etnički čistih hrvatskih područja u BiH i to tek jednom rečenicom.
"Radilo se o dijelu opšte kampanje u dolini rijeke Lašve, čija je namjera bila da se kroz sustavni i rasprostranjeni napad postigne 'etničko čišćenje', što je bio preduslov za neograničenu dominaciju Hrvata na tom području, koju su poticali ili bar odobravali HVO i vojna policija, te, još uopštenije, vodstvo Hrvatske", zaključilo je to vijeće.
U predmetu protiv bivšeg upravnika zatvora u Kaoniku Zlatka Aleksovskog, prvostepeno Vijeće Haškog tribunala u maju 1999. zaključilo je da se radilo o oružanom sukobu Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH, a ne o međunarodnom sukobu u koji je umiješana Hrvatska.
U pravomoćnoj presudi 24. marta 2000. Žalbeno vijeće zaključilo je kako je prvostepenom presudom pogrešno utvrđeno da se nije radilo o međunarodnom oružanom sukobu, odnosno o umiješanosti Hrvatske, ali je svejedno odlučilo u tom dijelu ne izmijeniti presudu.
U presudi bivšem komandantu Operativne zone Središnja Bosna Tihomiru Blaškiću, haške sudije nešto prije tog 3. marta 2000. utvrdili su prvi put kako je oružani sukob u srednjoj Bosni imao međunarodni karakter na temelju aktivnog učestvovanja Hrvatske vojske (HV) u BiH, koji je zajedno s HVO-om bila angažovana u borbi protiv Armije BiH, te na temelju opšte kontrole koju je Hrvatska imala nad HVO-om i samoproglašenom Herceg-Bosnom.
Tada je prvi put Vijeće utvrdilo kao činjenicu teritorijalne aspiracije Hrvatske, a u presudi Blaškiću prvi put se pojavljuje i ideja bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana o obnovi Banovine u granicama iz 1939, razgovori s bivšim jugoslovenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem o podjeli Bosne u Karađorđevu u martu 1991, te poznata "Ashdownova salveta".
Svi ti elementi ponavljaju se i u presudama u predmetu "Kordić i Čerkez", u kojoj se aspiracije prvi put stavljaju u kontekst stvaranja "velike Hrvatske", te u predmetu "Naletilić i Martinović".
"Predsjednik Tuđman imao je aspiracije prema podjeli te susjedne zemlje", navodi Vijeće u predmetu "Blaškić", u kojem je svjedočio britanski političar Paddy Ashdown, koji je opisao kako je 1995. Tuđman na jednoj večeri na poleđini jelovnika ugrubo nacrtao kartu bivše Jugoslavije koja je prikazivala situaciju za 10 godina.
'Smjernice iz Zagreba'
Tuđman je objasnio Ashdownu da će jedan dio Bosne pripasti Hrvatskoj, a drugi Srbiji. Vijeće je tada utvrdilo i da stavovi koje je Tuđman iznosio nijesu bili samo njegovi lični stavovi, jer je Tuđman "do te mjere dominirao hrvatskom vladom, da su njegovi lični stavovi u stvari bili službeni".
"Vijeće zaključuje da je predsjednik Tuđman gajio teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini, koje su bile dio njegova sna o 'velikoj Hrvatskoj', koja bi uključivala zapadnu Hercegovinu i srednju Bosnu", zaključilo je vijeće u predmetu "Kordić i Čerkez".
"Vijeće podsjeća na riječi samog predsjednika Tuđmana na sastanku održanom 22.oktobra 1993: 'Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadatak ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažovane u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava - rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države", citiralo je Vijeće u predmetu "Naletilić i Maritonović" transkripte iz kancelarije predsjednika Hrvatske.
Kao dokaz umiješanosti Hrvatske, Haški sud je u te tri zadnje presude koristio i činjenicu da je general Janko Bobetko imenovan za zapovjednika južnog bojišta i da su njegove dužnosti obuhvatale zapovijedanje jedinicama HV-a i HVO-a u Hrvatskoj i u BiH, te da su visoki vojni i civilni lideri Republike Hrvatske, generali Milivoj Petković i Slobodan Praljak imenovani za načelnike Glavnog stožera HVO-a.
"Te odluke o imenovanjima donijela je Hrvatska vlada, a odnosile su se na vojsku koja je u načelu pripadala jednoj drugoj suverenoj državi", ocijenilo je Vijeće u slučaju "Blaškić".
U predmetu "Kordić i Čerkez", vijeće je zapisalo da se "uvjerilo da su aktivnosti generala Bobetka ilustracija nadzorne uloge koju je Hrvatska imala nad HVO-om tokom sukoba između bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata".
Osim toga, u presudama se kao dokaz uticajno koristilo i to što je Tuđman naredio smjene u Hrvatskoj demokratskoj zajednici BiH, poput tadašnjeg predsjednika Stjepana Kljujića, te imenovanje Mate Bobana za predsjednika Herceg-Bosne.
"Vođe bosanskih Hrvata slijedile su instrukcije koje im je davao Zagreb ili su, u najmanju ruku, usaglašavale svoje odluke s Hrvatskom vladom", zapisalo je Vijeće u slučaju "Blaškić".
Vijeće je utvrdilo da je HVO imao iste ciljeve kao i Hrvatska - pripajanje dijelova BiH Republici Hrvatskoj i da je Hrvatska HVO-u pružala finansijsku i logističku podršku, a te su zaljučke potvrdile sudije i u kasnijim presudama "Kordić i Čerkez" i "Naletilić i Martinović".
Već je u predmetu "Blaškić" Sud utvrdio da je prisustvo komandanta, vojnika ili jedinica HV-a u Bosni i Hercegovini iscrpno dokazano, bilo putem svjedoka koji su ih vidjeli, bilo putem naredbi za uklanjanje oznaka HV-a radi prikrivanja njihovog prisustva, kao i putem službenih dokumenata Vlade BiH ili Ujedinjenih naroda.
Naprimjer, 1993. godine Vlada BiH tražila je od Hrvatske da "odmah i bezuslovno obustavi napade", i "povuče jedinice države Hrvatske s teritorije BiH".
Vijeće sigurnosti rezolucijama je zahtijevalo da jedinice HV-a poštuju teritorijalni integritet BiH i da se povuku iz BiH, a glavni sekretar UN-a u izvještajima Vijeću sigurnosti govorio je o 3.000 do 5.000 pripadnika HV-a u BiH.
Na istim dokazima sudije su i u predmetima "Kordić i Čerkez" i "Naletilić i Martinović" utvrdili da je Hrvatska svojim snagama bila direktno umiješana u rat i BiH.
Teze o umiješanosti vodstva RH i Hrvatske vojske u rat u BiH potvrđene su i presudom protiv Ivice Rajića 8. maja 2006. godine.
(Izvor:AlJazeera)
