(DW): Sproveli ste svojevrsno testiranje rasizma u noćnom životu Minhena – šta ste iz toga saznali?

Hamado Dipama: Rezultat je bio veoma šokantan. Bilo nam je jasno da Afrikanci i Turci ne mogu da uđu u sve klubove, ali nismo mogli ni da zamislimo da je procenat tih klubova do 80 odsto, i zato je to pravi šok.

Organizovali ste nekoliko različitih grupa i pokušali da uđete u 25 klubova i diskoteka?

Tokom dvije večeri posjetili smo 25 klubova i diskoteka u Minhenu. Stajali smo razdvojeni u istom redu. Prvo nas dvojica iz Afrike, onda dvojica iz Turske i na kraju oni iz Njemačke i drugih zapadnih zemalja. Afrikancima i Turcima je dozvoljen ulaz – nakon diskusije – u samo pet od dvadeset i pet klubova, a Evropljani su ušli u svih 25.

Kako vi tumačite taj rezultat?

To jednostavno znači da je rasizam veoma veliki problem ovdje u Njemačkoj, odnosno u Evropi. I da on utiče na mnoge, naročito što se izlazaka tiče. Ljudi koji su pred vrata dospjeli istovremeno sa nama i vidjeli da je pojedincima zabranjen ulaz iz rasističkih razloga, prosto zatvaraju oči. To pokazuje da oni to tolerišu, čak i od toga imaju koristi – jer oni ulaze, a mi ne. Rasizam se sprovodi preko politike vlasnika klubova, jer tamo nema mjesta borbi protiv rasizma.

Ali izbacivači vam nisu rekli da vas ne puštaju zato što ste Afrikanac?

Nisu ništa rekli, ali to se više i ne smije. Ranije je bilo slučajeva da su ljudima otvoreno rekli: “Dovoljno je crnaca unutra”. Došlo je do sukoba i oni su promjenili svoju strategiju, sada više ne nastupaju otvoreno.

Radite u Savjetu za strance u Minhenu i u njegovo ime ste razgovarali sa Savezom organizatora kulturnih dešavanja, u koji su učlanjeni i pojedini klubovi. Kako je taj Savez reagovao na vaš test?

Imali smo težak razgovor. U stvari, ja sam mislio da će ozbiljno shvatiti ove probleme i da će sa nama razgovarati o mjerama koje ćemo preduzeti da bismo se borili protiv toga. Nažalost, bilo im je važnije da se opravdaju. Oni čak sebe vide kao žrtve, ali za mene su oni počinitelji, koji se predstavljaju kao žrtve.

Kako to objašnjavate?

To je mehanizam odbrane. Nisu spremni da priznaju da je rasizam pravi problem. Jedan član Saveza, koji je i sam vlasnik kluba, rekao je: „To je jedan normalan fenomen u noćnom životu.“ Ljudi ne mogu da uđu u klub zbog svoje boje kože, i on kaže: „To je normalan fenomen“. To sve govori. Oni tačno znaju da to nije normalno, potpuno su svjesni da je to rasistički. Ali ne žele to da priznaju, jer nisu spremni da reše taj problem.

Mislite li da je rasizam u Nemačkoj tabu-tema?

Zbog toga smo i sproveli ovu akciju. Nismo željeli da započnemo svađu sa vlasnicima klubova, već smo željeli da pokažemo da je rasizam u Njemačkoj veliki problem. Rasizam nije samo problem na ivici društva, već je rasprostranjen u njegovom centru. Afrikanci doživljavaju rasizam sa raznih strana, na poslu ili na ulici. To se stalno dešava, a ipak niko to ne shvata ozbiljno. Rasizam se poriče, on je tabu. Čak se i ta riječ izbjegava. U mnogim slučajevima je u pitanju rasizam, ali se umjesto toga govori o diskriminaciji, ili desničarskom ekstremizmu. Lakše da se govori o desničarskom ekstremizmu, jer on je na ivici društva, a ne u njegovom središtu. Ne radi se o mnogo ljudi, već o „par budala“, koje tako misle ali „mi, većina, nemamo veze sa tim“. Lakše je pričati i o diskriminaciji, jer diskriminacija može da pogodi svakog čovjeka. Ima diskriminacije među Njemcima, u određenoj mjeri, prema ženama, i to važi i za druga društva. Odnosno, nema jasnih uloga počinioca i žrtve, i onda nema ni osećaja krivice.

Pisali ste vlasnicima klubova, zatražil da prestanu sa tim, i niste isključili mogućnost tužbe, šta je sledeći korak?

Tužba još uvijek nije moguća. I to pokazuje da zakonodavci rasizam ne shvataju ozbiljno, iako su se kod Ujedinjenih nacija obavezali na borbu protiv rasizma. Ako je neko diskriminisan zbog boje kože, ne može da direktno podigne tužbu, već najprije mora da potraži vansudsko rješenje. Tek kada nema dogovora, možemo na sud. Sa svojom advokaticom pisao sam desetini klubova. Do isteka roka, odgovorilo mi je samo pet, sa njima mogu da se nagodim, ostalima moramo da pišemo ponovo.

Kako su reagovali vlasnici klubova u svojim odgovorima?

Većina njih je prosto rekla: „Ne možete mi prebaciti rasizam, za mene rade ljudi iz Turske, Grčke, Italije.“ Za njih su, kada se govori o rasizmu, problem samo Njemci i oni koji nisu Njemci. Uopšte ne razumiju šta znači rasizam. Samo zato što imam zaposlene iz Italije, Francuske, Irana ili Afrike, da li to znači da sam imun na rasizam? Dakle, jedan Iranac ne može da bude rasista? Svi oni pišu da ih ne možemo optužiti za rasizam, iako su možda dali rasistička uputstva svojim izbacivačima ili ti izbacivači donose rasističke odluke, ali ne žele da priznaju da je to tako.

DW