MOŽDA je u životu „gospodin slučaj“ najbolji reditelj, a možda i nije? Za Vladimira Majakovskog, najslavnijeg pjesnika sovjetske epohe i začetnika futurizma, rođenog prije 12 decenija, režirao je pravu životnu, iskonsku dramu. Dramu ljubavi.

Ušla je iznenada u njegov život kao proljećna nepogoda. Svojom pojavom, svojim nastupom, potpuno je uzdrmala Velikog Vladimira. Veoma lijepa, glumica po vokaciji, povremeno je pisala, bila je veliki putnik. Putovala je mnogo po Evropi, kretala se u krugu umnih ljudi svoga vremena, pisaca, umjetnika, muzičara, novinara, i svuda je bila u samom centru pažnje. Potiče iz jevrejske porodice intelektualaca, kći advokata i majke poznate pijanistkinje, završila je arhitekturu u Moskvi. Nekoliko slavnih slikara, među kojima i Šagal i Matis naslikali su njene portrete. Ljilja Jurevna Brik, rođena Kagan, bila je udata za Osipa Maksimoviča Brika, kada ju je jedne večeri u Domu književnika u Petrogradu, njena mlađa sestra Elza upoznala sa Vladimirom Vladimirovičom Majakovskim, tim „razjarenim bikom ruske književnosti“, kako su o njemu tada govorili njegovi savremenici, svakako najslavnijim pjesnikom sovjetske epohe i začetnikom futurizma.

Žena koja je preko noći učinila da joj Vladimir pije šampanjac iz šaka, nikoga nije ostavljala ravnodušnim. Pablo Neruda ju je zvao „muzom ruske avangarde“. Viktor Šklovski je za nju rekao da je „sva vrlo tanana, imala je vrlo lijepa uzana ramena i bila žena od uspjeha“. Može se slobodno reći da je čak i Staljin bio njen obožavatelj. Naime, ona mu je 1935. godine uputila pismo u kome se žalila da je književno nasljeđe Vladimira Majakovskog nepravedno zapostavljeno. Na to je Staljin, koji je smatrao da su njene žalbe opravdane, naredio da se Majakovskom prizna značaj najvažnijeg pjesnika sovjetske epohe, a kada se 1936. našla na jednoj od lista sa imenima izdajnika domovine, lično je Staljin precrtao njeno ime sa te liste za odstrel.

Kada je, 14. aprila 1930, jedan pucanj označio kraj života Velikog Vladimira, bilo je špekulacija da su ga ubili agenti NKVD, između ostalog i zato što je bio čovek koji je Sergeju Jesenjinu zamjerio što je izvršio samoubistvo. Ipak, ljudi koji su ga dobro poznavali, kao i oproštajno pismo koje je za sobom ostavio, ukazuju na to da se pjesnik ubio nemogavši više da podnese usamljenost i svakodnevicu u kojoj je i njegova veza sa Ljiljom Brik postala suviše obična, možda čak i prazna. Iako su u njegovom životu postojale i druge žene, iako je Ljilja bila udata i u stalnim pokušajima da mužu, koji je, inače, paralelno živio sa svojom sekretaricom, pokaže kako je lijepa i poželjna i zanimljiva drugim muškarcima, izvjesno je, a to pokazuje njegova poezija, da je ona bila njegova najveća i prava inspiracija. Potvrdu o tome nalazimo i u prepisci koju su vodili: Ona je bila njegova inspiracija i jedina prava ljubav. Brikovi, koji su pripadali sloju bogatih ljudi, poslije upoznavanja s Majakovskim prodali su svoju lijepu, luksuznu kuću i kupili stan u ulici u kojoj je on živio. Kasnije su živheli u istoj zgradi, pa na istom spratu i na kraju u istom stanu, u kome su zidovi bili potpuno goli, a knjige nisu mogle da stanu u sobu, pa su bile poređane u ormanu, na stepeništu izvan kuće, tako da je Ljilja morala da oblači bundu svaki put kad je htjela da čita. Tako je Majakovski dugo sa Brikovima živio u nekoj vrsti bračnog trougla. Prepiska sa prijateljima koja je ostala iza Majakovskog najbolje pokazuje koliko je pjesnik volio tu ženu, za mnoge površnu, lakomislenu koketu. Mnoga od tih pisama umjesto njegovog potpisa imaju nacrtanog psa, što je trebalo da simbolizuje njegovu odanost. U jednom pismu iz 1918. stoji: „Nikuda ne idem, od žena se odvajam pomoću tri-četiri stolice, da ne udahnem štogod štetno“.

Iako je bila alfa i omega njegovog postojanja i stvaralaštva, Ljilja je o Majakovskom u svojoj autobiografiji gotovo hladno zapisala: „Moj suprug je bio više opčinjen njime nego ja. Majakovski je bio genije, ali nijesam voljela bučne muškarce. Takođe, smetala mi je njegova visina zbog koje je izazivao pažnju prolaznika“. Dakle, hladno, nezainterosovano, sa distance, kao o bilo kom poznaniku, kao da to nije bio Vladimir Majakovski, tvorac te najpoznatije ljubavne pjesme njoj posvećene - „Oblak u pantalonama“, u kojoj postoji i stih: „ne muškarac, nego oblak u pantalonama“. Majakovski je očigledno bio svjestan te hladnoće, čak je nekim prijateljima povjerio da misli da upravo Ljilja ruske agente obavještava o svakom njegovom koraku. Možda u svemu ovome treba tražiti uzroke njegovog samoubistva. On, koji je, takođe, autor stiha „zaustavite planetu, želio bih da siđem“, u oproštajnom pismu još jednom joj je dao prednost nad svima i još jednom je svjedočio o svojoj ljubavi. Iako se u tom pismu obratio svima, rekao je: „Za moju smrt ne krivite nikog, i molim vas ne spletkarite! Pokojnik je to najviše mrzio. Mama, sestre i drugovi, oprostite, ovo nije način, drugima ga ne preporučujem, ali ja nijesam imao izlaza. Ljiljo, voli me“. Kao Majakovski, i Ljilja Brik, u dubokoj starosti izvršila je samoubistvo. Baš kao u spiritualnom Volođinom epitafu: „Ljubavna se barka o stenu razbila“.

VLADIMIR MAJAKOVSKI

Već prođe jedan. I sigurno si legla.

Ko srebrna oka Mlečni put noć studi.

Ne žuri mi se. I munja-telegram

nema zbog čega da plaši te i budi.

Kao što kažu, incident je riješen.

Ljubavna barka o stvarnost se zdrobi.

Mi smo prečistili. I što da se driješe

uzajamne boli, uvrede i kobi.

Pogledaj samo kakav je mir nad svijetom.

Noć zvjezdanim sjajem nebesa skroz osu.

U taj čas odustaješ da protumačiš sve to

istoriji, vjekovima i kosmosu.

(Izvor:Večernje novosti)