“Sporazum o priznanju krivice u sva tri predmeta potpisan je zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl. 300 Krivičnog zakonika Crne Gore”, navodi se u odgovorima VDT-a u Bijelom Polju.

Institut sporazuma o priznanju krivice uveden je u pravni sistem Crne Gore 2009. godine, a počeo je da se primjenjuje krajem februara 2010. godine. Prema dostupnoj statistici, u posljednje četiri godine u VDT-u u Bijelom Polju sklopljena su svega 22 sporazuma o priznanju krivice.

Naime, tokom 2017. godine sporazumom o priznanju krivice riješena su tri predmeta protiv tri lica, u 2018. zaključeno je devet sporazuma, tokom 2019. tri, a lani sedam. Konkretno, tokom 2020. godine zaključeni su sporazumi o priznanju krivice sa sedam osoba zbog krivičnog djel a neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl. 300 Krivičnog zakonika Crne Gore, i na osnovu njih nadležni Viši sud je izrekao zatvorske kazne za svih sedam okrivljenih.

Nepovjerenje oštećenih

Iz Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju godinama unazad, kroz svoje godišnje izvještaje, ukazuju na nedovoljnu primjenu instituta sporazuma o priznanju krivice u praksi.

“Po mišljenju ovog tužilaštva, to je iz razloga što s jedne strane još ne postoji veće interesovanje osumnjičenih lica i njihovih branilaca za primjenu ovog instituta, a s druge, na to utiče blaga kaznenapolitika sudova, kao i uvjerenje osumnjičenih lica da će dobiti blažu kaznu u redovnom postupku pred nadležnim sudom, jer su nezadovoljni nakon što im tužilac prethodno ponudi visinu kazne”, precizirano je u posljednj em izvještaju ovog tužilaštva.

Kako dodaju, osim navedenog, kod oštećenih postoji nepovjerenje u ovaj institut jer sumnjaju da njegovom primjenom mogu biti povrijeđena njihova prava. Ipak, dodaju, može se očekivati dalja afirmacija pomenutog instituta i još veći procenat rješavanja krivično-pravnih sporova na ovaj način.

“Ubuduće ovom institutu treba pokloniti još veću pažnju i sa još više inicijativnosti nastojati da se krivični postupak okončava sporazumom o priznanju krivice”, zaključuje se u izvještaju.

U prvim godinama riješeno svega 36 predmeta

Članom 301 Zakonika o krivičnom postupku je propisano da sporazumom o priznanju krivice okrivljeni u potpunosti priznaje krivično djelo za koje se tereti, odnosno priznaje jedno ili više krivičnih djela učinjenih u sticaju koja su predmet optužbe, te se odriče prava na žalbu protiv odluke suda donesene na osnovu sporazuma o priznanju krivice kad je sud u potpunosti prihvatio sporazum.

Kao ratio legis uvođenja ovog instituta u crnogorsko zakonodavstvo navodila se potreba da se stvori normativni osnov za racionalizaciju krivičnog postupka, te brže i jednostavnije okončanje krivičnih postupaka. Odredbe kojima se uređuje sporazum o priznanju krivice počele su da se primjenjuju šest mjeseci nakon stupanja na snagu novog ZKP-a, odnosno 27. februara 2010. godine. U prvim godinamaprimjene Zakona, tačnije zaključno sa 2012. godinom, na osnovu sporazuma o priznanju krivice bilo je riješeno svega 36 predmeta.

U praksi se najčešće dešava da okrivljeni, odnosno njegov branilac, odlučuju da iniciraju zaključenje sporazuma o priznanju krivice. Korist od sklapanja sporazuma o priznanju krivičnog djela, kada je riječ o državnom tužiocu, ogleda se u značaju koji priznanje okrivljenog ima za potkrepljivanje navoda optužbe, dok se benefiti okrivljenog ogledaju u mogućnosti izricanja blažih sankcija. Kako propisuje Zakon, ukoliko sud ne usvoji sporazum, priznanje okrivljenog se ne može koristiti kao dokaz u krivičnom postupku, već se uništava, a krivični postupak se nastavlja kao da sporazuma nije ni bilo.