Kako je ta priča počela ispričali su za Dnevne novine Rodoljub Ćorić, Dragan Đokić, Slobodan CmiIjanić, Vladeta Rakočević, Dejan Ljevnaić i predsjednik Opštine Mojkovac Ranko Mišnić, ljudi koji su osamdesetih godina bili mladi entuzijasti, ljubitelji i zaštitnici prirode, oni koji su vjerovali, da će ideja o skijalištu jednog dana biti ipak realizovana.

Iako Mojkovac nema status skijaškog centra, u vrijeme kada su samo na Žabljaku postojale žičare, u mojkovačkim Pržištima, na obroncima Bjelasice, održavala su se republička takmičenja u smučanju. U Mojkovcu se tada sanjao san o ski-centru!

Onaj ko je medijski pratio ovu priču od same ideje o njoj, pa do danas svakako je Rodoljub Ćorić, osnivač prvih medija, novina, radija i televizije u Mojkovcu, kulturni radnik, osnivač i prvog Mojkovačkog kulturnog ljeta, pisac, pjesnik, svestrana ličnost, prvak države sa svojim klubom u Stonom tenisu, osnivač prvog pjesničkog sela na svijetu, stvaralac. Čovjek kome nije strano da misli drugačije i da vjeruje u nemoguće.

Ćorić priča da je uvijek vjerovao da Mojkovac može dočekati privredni i ekonomski vaskrs upravo kroz bogom danu prirodnu blagodet veličanstvenih planina. Tu priču je, kako kaže, često ”gurao” i medijski u lokalnom mediju, ali da je nailazila na podsmijeh velikog broja tadašnjih lokalnih parlamen taraca, pai javnosti o “utopiji” koju “prosipa nas desetak glasnozagovornika ideje o stajalištu na Bjelasici”

“Čini mi se da sam veće podsmijehe samo doživio kada sam u tom polusiromašnom vremenu obećao izgradnju i puštanje u rad naše lokalne televizije. To je tek bila velika šala za ‘nevjerne Tome’. Otprilike i jedno i drugo su predstavljani kao ‘šarene laže’. Dugo je na Upravnoj zgradi Bojne Njive stajao naš pano od desetak kvadrata sa planom skijališta i žičara našeg ski-centra i poruka Ski-centarMojkovac! I gle čuda, upravo iza tih prozora je sjedište današnjih Skijališta Crne Gore! Podsmjesi toj ‘ceradi’ upućivani su u naš mikrofon od gotovo svakog odbornika tadašnje skupštinske većine i posredstvom našeg talasa i direktnih prenosa skupštinskih zasijedanja stizali do naših sugrađana. E, tada i san postane java, a vizija današnjica! Čak smo poznatog nikšićkog grafičara zamolili da nam bez naknade uradi promotivni logo Ski-centra Mojkovac. Je li to imalo uticaj na odluku Vlade Duška Markovića da čvrsto stane iza izgradnje ski centra i našeg i bjelopoljskog, rožajskog, ne znam? Ali znam da je Mojkovac dočekao san! I mi sa njim”, kazao je Ćorić.

Jedan od onih koji je život posvetio viziji mojkovačkog skijališta, na svojoj Bjelasici, jeste i Dragan Đokić, koji je učestvovao u organizaciji Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. na Bjelašnici i Jahorini, što ga je i navelo da razmišlja o nečemu sličnom upravo u rodnom kraju.

“Toga dana, kada su otvorene Olimpijske igre, obećao sam sebi da ću dio svog života posvetiti viziji da i Mojkovac dobije ski-centar. Poslije toliko ličnih uspona i padova, poslije ratova, onog što se dešavalo u mom životu, tragedije jednog naroda, ova ideja je ipak preživjela. Gledajući danas ono što se dešava na Bjelasici, mogu reći da sam srećan jer se dio mog mladalačkog sna ostvaruje. Moje prijateljstvo sa tadašnjim direktorom Olimpijskih igara u Sarajevu i direktorom Ski-centra ‘Bjelašnica Igman’ pokojnim Vojom Tomićem, dijelom je bilo ispunjeno mojim snom o ski centru u Mojkovcu. Zato sam ga ‘zloupotrebljavao’ da dobar dio boravka u Mojkovcu, koristeći njegov status, iskustvo, položaj i kontakte iskoristimo za stvaranje povoljne klime i ambijenta o mojkovačkom ‘projektu za sva vremena’. Zajednički smo otišli i korak dalje i prijateljstva sa Bojanom Križajem i Borisom Strelom, svjetskim imenima u svijetu skijanja sa prostora bivše Jugoslavije, iskoristili da od njih dobijemo i zvanične potvrde da nismo u zabludi. Nakon obilaska terena sa njima, Vojo i ja smo se pogledali i shvatili da ‘to je to'”, objasnio je Đokić, koji za sebe kaže da je dijete Mojkovca, Bjelasice i Sinjajevine.

Zahvalnost bivšem premijeru

Jedan od osnivača prvog ekološkog, planinarskog, smučarskog društva, nosilac rukometne priče u Mojkovcu, osnivač prvog ženskog košarkaškog kluba i društveni aktivista Vladeta Rakočević, a sada vlasnik jednog od najljepših rizorta na sjeveru Crne Gore, kaže da su to bile “tihe priče”, priče želja koje su stalno podgrijavale njihova maštanja, te kako bi bilo dobro da imaju prave ski-staze na Bjelasici, i da današnje i buduće generacije treba da budu zahvalne Mojkovčaninu Dušku Markoviću bez kojeg ova priča ne bi imala završetak.

“Priče o ski-stazama na Bjelasici počele su od tada starih planinara i smučara Boke Karadžića, Voja Pavića, Save Vukovića, Dušana Bulatovića Džambasa, Krčka Krtolice, Novaka Lašića, Rajka Mišnića, Baća Drobnjaka… To su bile tihe priče. Priče želja koje su stalno podgrijavale naša maštanja kako bi bilo dobro da imamo prave ski-staze na Bjelasici. Iako smo kao dosta mlađi, mogli samo da slušamo ove priče, svoje ‘pravo učešća’ dobili smo na početku 2000. kada ovu priču, dobro zapamćenu, počinjemo materijalizovati i širiti na sve strane. Širiti prema institucijama, uticajnim ljudima naše države i širokoj i stručnoj javnosti. Osnivanja prvog mojkovačkog planinarsko smučarskog društva ‘Džambas’ i izgradnja planinarskog doma, koji je bio prvi značajniji objekat na Mojkovačkoj strani Bjelasice, dio je ove skijaške priče. Iz tog našeg doma, uz furunu u zimskim danima, maštali smo o ski-centru. Napravili smo prve korake izradom velike karte sa projekcijom svih staza na našoj strani Bjelasice, pa čak i sa gondolom koja bi vozila skijaše sa prostora bivšeg kombinata do na sami početak staza na Vrioca. Niko nam nije branio da maštamo i da se ponekad posvađamo kuda ćemo koju stazu da okrenemo”, priča Rakočević.

Ističe da je to bilo maštanje, ali sa jasnom vizijom, koja se danas ostvaruje.

“Od te naše velike karte napravljena je maketa koja je poslužila danas za glavne projekte. Moram pomenuti da je kartu uradio pukovnik Pavle Bandović skoro bez dinara. Ta karta se nalazila na čitavom zidu Planinarskog kluba gdje je i prezentovana tadašnjem premijeru Milu Đukanoviću od koga smo i dobili prvu punu podršku. I danas stalno pominjem ko smo mi bili planinari, zaljubljenici u prirodu, rafteri, paraglajderi, a prije svega ljudi koji vole ovaj grad i koji su željeli da ostanu i ostali su ovdje da žive: Ranko, Vlatko, Mićo, Rade, Joja, Dodo, Dragan, Dražen. Ne zaboravimo Voja Tomića, Ljuba Vukadinović, Dola, Naneta, Marčeta, Vetu, Mića, Aca i mnoge druge koji su se radovali svakom pomaku na Bjelasici. Danas je ski centar tu zahvaljujući svima nama koji ga nikad nijesmo zaboravili i koji smo maštali. Jedva čekam da se popnem žičarom na vrh Bjelogrivca, a odozgo ću polako pješke. Neću govoriti šta znači Žarski za Mojkovac. Današnje i buduće generacije treba da su duboko zahvalne Dušku Markoviću, našem Mojkovčaninu, bez koga ova pričane bi imala završetak”, objasnio je Rakočević.

Savršeni uslovi

Jedan od onih koji su žarko željeli da vide profesionalne skijaše na Bjelasici je i Slobodan Cmiljanić, koji je i danas, kao i u mladosti jednako aktivan planinar, skijaš, instruktor skijanja, zaljubljenik u prirodu i vječiti istraživač Bjelasice i Sinjajevine.

“Mojkovačka Bjelasica je uvijek zasluživala da ima ski-centar. Da se mojkovačka omladina uči skijanju na njenim obroncima, savršenim za ovaj sport, jedinstvenim, neponovljivim, bogatim i snijegom i pogledom. Hodajući njenim obroncima i zimi i ljeti uvijek sam vidio i razlikovao prirodom napravljene skijaške staze. One se danas grade oslanjajući se na ono što smo u podjeli ljepota i resursa i dobili”, kazao je on.

Direktor Olimpijskog centra “Jahorina” Dejan Ljevnaić sa kompletnim menadžmentom tog skijališta, zajedno sa predsjednikom mojkovačke opštine Mišnićem, nedavno je obišao Bjelasicu u zimskim uslovima. On je kazao za Dnevne novine da je planina veliki potencijal i šansa za cijelu Crnu Goru.

“Najbolji teren za staze i skijanje koje sam vidio upravo se nalaze u blizini Mojkovca. Skijanje i planinski turizam pokreću ogroman zamajac privrede. Vjerujem da ćete na čelu sa Rankom Mišnićem uspjeti realizovati ove projekte i iskoristiti životnu priliku. Kod vašeg predsjednika opštine prepoznao sam i energiju i viziju”, kazao je Ljevnaić.

Prvi čovjek mojkovačke opštine Ranko Mišnić istakao je da nijesu svi mogli tih godina jasno da vide veliku žičaru do Bjelogrivca, kao ljudi koji su uto vjerovali.

“Nijesu svi mogli da tih godina jasno vide veliku žičaru do Bjelogrivca, kao ljudi koji su vjerovali. Ono što je najhitnije sada je da smo, prateći svoj san, mirno, a sa strašću ostvarivali svoj cilj. Životne okolnosti, rad, vizija i upornost doveli su nas da budemo na pozicije sa kojih možemo da donosimo velike i značajne odluke. Odluke kojim u zrelim godinama ostvarujemo ono što je mladost željela. U tim našim željama uvijekje Mojkovac bio i početak i kraj. Na kraju, imali smo i ono malo uvijek potrebne sreće, za koju kažu da se može i zaslužiti. Često se sjetim i danas kada sam pred nekim izazovom jedne izreke našeg prijatelja Voja ‘Pusti bolan, ako hoćete lako ćemo, ako nećete kako ćemo'”, zaključio je Mišnić.

Dnevne novine