Zabrinuti zaštitnici životne sredne traže od vlasti da to pitanje riješe. Smeća ima svuda, po jarcima i potocima mogu se vidjeti divlje deponije, bilo da je predgrađe Tirane, lučkog grada Drača ili u Skadru na sjeveru zemlje.

U zemlji postoje samo dvije deponije (Foto: DW)

Zapravo, i pojam "deponije" puka je apstrakcija, jer i građani i opštine, kako se navodi, bacaju svoj otpad gdje god im se učini zgodnim. Kao primjer navodi se lučki grad Drač, gdje uopšte nema zvanične deponije smeća, pa ono iz grada sa preko 200.000 stanovnika završava na poljima oko grada. 

Tamo po smeću gaze svinje i koze tražeći nešto za jelo, a kad padne kiša, svi otrovi iz smeća slivaju se u potoke - i na kraju u Jadransko more. 

Jedini koje to smeće uopšte zanima jesu Romi, koji pokušavaju da sprovedu nekakvu "reciklažu": traže plastiku, papir, metale i sve što se još nekako može unovčiti. 

Kako bi došli do metala, jednostavno pale smeće, naravno sa kobnim posljedicama i po njih i po životnu sredinu. Lavdoš Feruni jedan je od rijetkih u Albaniji, koji se bori za očuvanje prirode. Već dugo se žali zbog divljih deponija, ali se gotovo niko ne osvrće na njegove apele. 

"U posljednje 23 godine potrošnja je u Albaniji eksplodirala. Infrastruktura nije pratila taj trend tako da mi u Albaniji stvaramo kudikamo više smeća, nego što smo u stanju da ga preradimo", kaže on.

Zapravo, nebriga nadležnih ide toliko daleko da u čitavoj državi postoje samo dvije deponije koje koliko-toliko odgovaraju standardima Evropske unije - u Tirani i jedna u Bushatu na sjeveru zemlje. 

Njemac Volfgang Krause je na sopstvenoj koži iskusio kako se Albanci odnose prema svom smeću, ističe za DW da je on bio direktor deponije koju je tamo izgradila njemačka firma za odlaganje otpada - Becker. 

U poslednje 23 godine potrošnja je u Albaniji eksplodirala: Smeće u susjednoj nam državi (Foto: DW)

U deponiju i pogon za reciklažu uloženo je gotovo pola miliona eura i kalkulacija je isprva izgledala odlično. Samo za plastični otpad pronađen je partner koji je bio spreman da plati 60 eura po toni, tako da su tražili samo sedam eura po toni otpada, koji se tamo mogao odložiti. 

Međutim, taj projekat je završio tako što je Krause izgubio posao jer od čitavog poduhvata nije bilo ništa. Naime, ono što je deponiji nedostajalo bilo je - smeće! Stizalo je samo osam odsto smeća od onoga koliko je izračunato da se posao isplati, jer se sve ostalo smeće i dalje bacalo po livadama! 

Stručnjaci američke organizacije USAID izračunali su da samo grad Skadar svakog mjeseca proizvede 2.000 tona smeća, što je otprilike 50 kontejnera standardnih dimenzija. 

"Ali mnoge opštine su svoj otpad i dalje bacale u rijeku Kir i na mnoge divlje deponije i čekale da to smeće na proljeće voda odnese u more. To smeće onda dolazi u Hrvatsku", kaže Krause. 

Rezultat uštede od sedam eura po toni, lako se može vidjeti u predgrađu Skadra. 

Ono što se graniči sa apsurdom jeste pored svog tog "albanskog" smeća sa kojim ne znaju šta će, Albanija je odlučila smeće čak i da uvozi. 

Tako je, prema informacijama albanskog Ministarstva za zaštitu životne sredine 2011. u tu zemlju uvezeno 300.000 tona metalnog otpada i 20.000 tona plastičnog otpada kako bi se u toj zemlji preradilo - prije svega iz Italije. 

Na kraju niko ne zna, šta je tačno stiglo u Albaniju. Jer, albanski carinici se nijesu baš previše trudili da provjere, šta je u pristiglim kontejnerima - pogotovo nakon što su, kako mnogi pretpostavljaju, od uvoznika dobili "mali poklon za trud". 

Zamjenik ministra za zaštitu životne sredine, Taulant Bino, tvrdi kako zaštitnici okoline "pretjeruju" sa optužbama, ali ipak, u istom dahu priznaje i kako nije teško potkupiti albanske carinike. 

Istovremeno, on kaže kako njegovo ministarstvo ne može da jamči da nikakav otrovni otpad nije uvezen u Albaniju.

(DW)