Smač je ravničarsko selo prizrenske opštine u kojem su prije kosovskog rata zajedno živjeli Srbi i Albanci. Sada, 14 godina docnije, među nekoliko desetina albanskih familija katoličke vjere, živi i Javorka Nedeljković, jedina Srpkinja u selu. Jednoličan je život ove starice, porijeklom iz Vidanje kod Kline. Kako kaže, svaki dan jedno te isto: „Imam radio, sjednem na krevet i ćutim tu cijeli dan.“
Iako joj je sredstvima humanitarnih organizacija izgrađena takozvana tipska kuća, živi veoma teško – reklo bi se na ivici ljudskog dostojanstva. „Nema niko da te vidi, samo Bog. Spasa (Andrejević) mi samo pomaže. Živim od 40 evra koje dobijam i to mi ne stiže za mjesec dana“, žali se Javorka.
Spasa Andrejević je službenik opštinske kancelarije za zajednice i povratak u Prizrenu. Kaže da je slučaj Javorke Nedeljković „najteži slučaj što se srpske zajednice tiče“. „Naša kancelarija za zajednice i povratak pokušava da pomogne onoliko koliko može. Već nekoliko godina unazad uspjevamo da joj obezbjedimo hlebno brašno i ogrev. Ona je uvrštena u mještane sela Novaka (susjedno srpsko povratničko selo) tako da nikada nije zaobiđena kada je bilo koja vrsta pomoći u pitanju.“
Komšije pomažu
Većina komšija Albanaca tvrdi da često pomažu Javorki. Među njima je i predsjednik mesne zajednice Fran Dani. „Ona je dobrodošla u svaku familiju, na kafu, na ručak... Shodno našim mogućnostima pomažemo je i dočekujemo. Očekujemo bolje dane i povratak naših komšija Srba. Za njih je izgrađeno osam kuća, ali u njima godinama unazad niko ne živi. Ne znamo ni mi zašto. Nemaju pritisak, zemlju nisu prodali, sa njima smo bili dobri prijatelji i komšije... Zašto se ne vraćaju – treba njih pitati.“
Andrejević po ovom pitanju govori nešto drugačije i tvrdi da Nedeljkovićeva „ima nekih problema“. „S obzirom na to da joj je imovina na neki način uzurpirana od strane komšija, barem da joj daju žita ili nešto u naturi, u robi, kako ne bi bila u oskudici sa hranom... Sa druge strane, ima i pozitivnih primjera, pa joj neke komšije donose gotovu hranu kući ili je pozovu na ručak u njihovo dvorište...“
(DW)
